Piše: mr Dejan Abazović
Koliko daleko su zaraćene strane spremne ići, i koja cijena mora biti plaćena za okončanje krvoprolića u Ukrajini? Dok se rat nastavlja bez jasnog pobjednika na vidiku, pitanje primirja i mirovnog sporazuma visi u zraku poput teškog oblaka. Šta to drži Rusiju i Ukrajinu tako čvrsto na putu sukoba? Od dubokog nepovjerenja do teritorijalnih pretenzija i uticaja moćnih saveznika, ova analiza istražuje ključne prepreke koje trenutno onemogućavaju bilo kakav predah od ratne stvarnosti, piše Tehnopolitika.me
Nepovjerenje i istorijat kršenja sporazuma
Duboko ukorijenjeno nepovjerenje između Rusije i Ukrajine predstavlja ključnu prepreku za bilo kakve pregovore, a istorijat nepoštovanja dogovora samo dodatno produbljuje jaz. Na primjer, u martu 2025. godine, Ukrajina je prekršila 30-dnevno primirje usmjereno na zaštitu energetske infrastrukture, napadom na plinske objekte u Sudži, optužujući Rusiju za „napad pod lažnom zastavom“. Slični incidenti dogodili su se i tokom primirja za Uskrs i Dan pobjede, kada su ukrajinske snage, prema ruskim tvrdnjama, nastavile s provokacijama, uključujući napade na civilne ciljeve. Ovi potezi učvrstili su percepciju u Moskvi da Kijev ne pregovara u dobroj vjeri.
S druge strane, Rusija izražava snažno nepovjerenje prema zapadnim posrednicima, optužujući ih za sistematsko kršenje ranijih sporazuma. Minski sporazumi iz 2014. i 2015. godine, koji su trebali donijeti mir u Donbasu, propali su jer, prema Rusiji, Zapad i Ukrajina nisu ispunili obećanja o autonomiji za te regije. Bivši lideri poput Angele Merkel i Fransoa Hollanda kasnije su priznali da su ovi sporazumi služili za kupovinu vremena za Ukrajinu, što je dodatno razbjesnilo Kremlj. Budimpeštanski memorandum iz 1994, kojim je zagarantovana neutralnost Ukrajine u zamjenu za nuklearno razoružavanje, Rusija vidi kao još jedan primjer zapadnog licemjerja. Takođe, obećanje iz 1990-ih da se NATO neće širiti na istok, prema Moskvi, prekršeno je višestrukim proširenjima Alijanse. Nedavni primjer je i „Dogovor o žitu“ iz 2022, kojim je trebalo omogućiti izvoz ukrajinskog žita preko Crnog mora, ali sankcije protiv Rusije, koje su trebale biti ublažene, ostale su na snazi.
Ovo nasleđe neispunjenih obećanja i prekršenih dogovora čini pregovore izuzetno teškim. Svaki pokušaj primirja nailazi na zid nepovjerenja, dodatno otežan javnim izjavama lidera koji optužuju jedni druge za nesposobnost i lošu volju.
Teritorijalni zahtjevi kao srž sukoba
Rusija je ustavom anektirala četiri ukrajinske teritorije – Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje – i smatra Krim dijelom svoje teritorije. Za Rusiju, neuspjeh u potpunom osvajanju ovih regija ili nepriznavanje Krima kao dijela Rusije bio bi poraz, kako u očima domaće javnosti, tako i na međunarodnoj sceni. Rusko rukovodstvo, predvođeno Vladimirom Putinom, svjesno je da bi takav ishod oslabio njihov autoritet kod kuće, gdje javnost i vojska sve više zahtijevaju odlučnu pobjedu. Zbog toga Rusija ne spremna da ratuje koliko god bude potrebno, ukoliko se Ukrajina sama ne povuče sa preostalih dijelove ovih teritorija. Ovaj stav Rusija je jasno iznijela tokom zadnjih pregovora u Istanbulu, zahtijevajući povlačenje ukrajinskih snaga iz anektiranih oblasti.
Nasuprot tome, Ukrajina, uz podršku zapadnih saveznika, teži zadržavanju kontrole nad što većim dijelom teritorije Ukrajine pa i ovih djelova. Za Kijev, gubitak ovih oblasti značio bi priznanje poraza, što bi oslabilo poziciju Ukrajine i njenih partnera iz „koalicije voljnih“. Održavanje kontrole nad dijelovima Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja ključno je za Ukrajinu kako bi imala aktivnu pregovaračku poziciju. Ako Ukrajina izgubi ove djelove teritorije, uslovi za mirovni sporazum bili bi izrazito nepovoljni, a zapadni saveznici suočili bi se s poteškoćama u slanju „mirovnih snaga“, čemu se Rusija kategorično protivi, smatrajući ih NATO trupama prerušenim u mirovnjake.
Vojna dinamika i unutrašnji pritisci
Vojna dinamika na terenu značajno otežava mogućnost postizanja primirja između Rusije i Ukrajine. Ruske snage trenutno drže inicijativu na frontu, raspoređujući preko 680.000 vojnika i bilježeći značajne uspjehe u osvajanu ključnih uporišta i naseljenih mjesta. Među njima su Avdijivka, osvojena u februaru 2024. godine nakon višemjesečnih borbi, te Ugledar i Bogatir, koji su pali u relativno kratkom roku uprkos snažnim utvrđenjima izgrađenim od 2014. godine. Nedavni napredak uključuje i osvajanje naselja poput Novooleksandrivke u Donjeckoj Narodnoj Republici (DNR) i Marjina u Sumskoj oblasti, prema izvještajima ruskog Ministarstva odbrane od 19. maja 2025. Takođe, ruske snage su napredovale duž magistrale N-15 u pravcu zapada od Bogatira, iskorišćavajući probijanje ukrajinske odbrane, što im omogućava bolju kontrolu nad ključnim logističkim pravcima. Ovi uspjesi, u kombinaciji s pojačanim pritiskom na frontu oko Pokrovska i Kurahova, gdje su ruske trupe povratile teritorije izgubljene u ranijim ukrajinskim ofanzivama, ukazuju na slabljenje ukrajinskih snaga, koje se suočavaju s manjkom ljudstva, opreme i koordinacije. Rusija ovo vidi kao priliku i pokušava da iskoristi ovu prednost, posebno u povoljnim ljetnim uslovima, dok bi primirje omogućilo Ukrajini da se pregrupiše, naoruža i učvrsti odbranu. Ukrajina se, pak, suočava sa iscrpljenošću vojske, gubicima i pobunama, poput one u 47. brigadi.
Unutrašnji pritisci i raspoloženje javnosti, dodatno komplikuju situaciju. Rusofobija na Zapadu, ukrajinski napadi na ruskoj teritoriji i zločini nad civilima i zarobljenicima razbjesnili su javnost i vojsku, smanjujući raspoloženje za pregovore. U Kremlju i Dumi raste pritisak na Putina da bude odlučniji. S druge strane, ukrajinski predsjednik Zelenski odbija kompromise, posebno oko neutralnosti i demilitarizacije, jer to vidi kao politički rizik.
Uloga SAD i evropskih saveznika
SAD igraju ključnu ulogu u ovom sukobu, a stavovi Donalda Trampa razlikuju se od evropskih partnera. Iako pregovori između Trampa i Putina mogu izgledati kao politički teatar, duži niz izjava američkih zvaničnika ukazuje da je Trump spreman de facto priznati rusku kontrolu nad četiri anektirane teritorije i de jure priznati Krim kao dio Rusije. Ovo je u suprotnosti sa evropskim liderima, koji se samoinicijativno nameću kao učesnici u pregovorima, poput francuskog predsjednika Macrona. Međutim, njihova uloga je u praksi irelevantna, jer se svodi na podršku Zelenskom i njegovoj politici, bez stvarnog uticaja na Ameriku i Rusiju. Zelenski vješto koristi evropsku podršku kao balans američkim stavovima, svjestan da je američka podrška ključna za opstanak Ukrajine na bojnom polju. Bez nje, Ukrajina bi se brzo suočila sa porazom, bez obzira na evropsku podršku.
Amerika, međutim, ima svoje unutrašnje prioritete. Trampova administracija može tolerisati rusko odugovlačenje samo do određenog trenutka, vjerovatno do neformalnog početka kampanje za „midterm“ izbore u SAD-u. Ovi izbori su ključni za provjeru Trumpove politike i pripremu za naredne predsjedničke izbore. Takođe, ovi izbori predstavljaju „odskočnu dasku“ za Trumpa i republikance, što ograničava njegovu vremensku fleksibilnost u pregovorima sa Rusijom. Da je Trump-u vrlo stalo da mirovni proces bude rezultat njegovog tj. američkog zalaganja, govori i izjavu koju je dao 15. maja 2025. odmah nakon pregovora u Istanbulu: „Ništa se neće dogoditi dok se Putin i ja ne sastanemo.“ Da su dogovori realna opcija najbolje govori rat u Siriji i američki sporazum sa Kinom oko tarifa.
Vjerovatno da se mnogi pitaju zašto je Trump spreman da na neki način prihvati dobar dio uslova Rusije? Odgovor leži u činjenici da “Amerika na prvom mjestu” nije samo parola već stvarni motiv koji definiše njegove političke odluke. Za očekivati je da odmah nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, dođe do ekonomske saradnje Rusije i Amerike, možda takve kakva nije bila u istoriji odnosa ove dvije zemlje. Pored toga, Amerika bi sa ovakvim prihvatanjem uslova Rusije najvjerovatnije obezbijedila neformalnu reakciju Rusije za ono što planira da uradi sa Grenlandom. Pored toga, Rusiji je vrlo važan dogovor sa Amerikom u vezi sa otvaranjem trgovačkih puteva Sjevernim morem, u koje ulaže tako mnogo.
Perspektive za mir
Sukob će se nastaviće dok god obje strane budu vjerovale da mogu ostvariti svoje teritorijalne i proklamovane ciljeve. Rusija neće odustati od anektiranih teritorija i Krima, jer bi to značilo poraz, dok Ukrajina insistira na povratku svih teritorija, uključujući Krim, i bezbjednosnim garancijama sa mirovnim snagama na terenu, što Rusija smatra neprihvatljivim. Vrlo vjerovatno da će Rusija prihvatiti liniju razdvajanja kada bude zauzela dovoljno teritorije za koju smatra da predstavlja politički i vojni uspjeh koji se može tumačiti u javnosti kao pobjeda u ratu. To podrazumijeva i zauzimanje nekih djelova ukrajinske teritorije koji su i van četiri navedene oblasti, što bi se moglo tumačiti kao neka vrsta kompenzacije za one djelove koji nijesu vojno osvojeni.
Amerika, pod Trumpom, pokazuje spremnost za pragmatične ustupke, ali je ograničena unutrašnjim političkim prioritetima i geopolitičkim interesima. Evropski lideri ostaju na marginama direktnih pregovora, sa značajnim uticajem na predsjednika Zelenskog. Bez promjena na bojnom polju ili političkih stavova, rat će se nastaviti, sa malim izgledima za primirje u najskorije vrijeme. Što Rusija bude brže napredovala u osvajanju, preostalog dijela četiri anektirane teritorije, to će izgledi za postizanje mira biti veći. Za sve ostalo pobrinuće se Trump i njegovi saradnici, bez dileme.
