Nakon skoro tri godine neuspjele diplomatije, prethodna nekoliko dana unijela su gungulu u proces pregovaranja o miru izmeđe Ukrajine i Rusije-nažalost, ništa od toga nije imalo nekog naročitog smisla. Željno iščekivani mirovni pregovori održani u Istanbulu-ocijenjeni kao prvi ozbiljni pregovori posle 2022. godine-došli su i prošli s malo više od simbolične pompe. Uslijedio je poziv između Donalda Trampa i Vladimira Putina u trajanju od dva sata, a okončan je navodnim povlačenjem Trampa iz posredovanja u pregovorima uopšte. Još jedanput, ruski predsjednik je dobio što je htio, a da se nije ni pojavio na sastanak koji je sam tražio.
Trampova izjava u kojoj kaže „da će o uslovima za mir pregovarati dvije strane, kako jedino može i biti” zvučala je oprečno u odnosu na prošlogodišnje hvalisanje da je on jedini koji može okončati ovaj rat i to u jednom danu.
Još je više suludo to što je Trampov akcenat na ekonomske prilike koje nudi Rusija neprimjeren, imajući u vidu grozote koje Rusija čini, a predstavlja i šamar američkim saveznicima iz EU.
Ako se Tramp zaista povlači iz uloge posrednika, koju je sam sebi zadao, a kako je saoštila njegova PR služba, to će biti poželjna promjena u odnosu na njegova prethodna nastojanja da natjera Ukrajinu da pristane sporazum na pod ruskim uslovima. Svaki korak dalje od toga je korak u korist Ukrajine. Ukrajina može i treba da ima svoj stav u pregovorima sa Rusijom.
Istovremeno, ko god se nada uspješnim direktnim pregovorima između Rusije i Ukrajine, treba da smanji svoja očekivanja. Putinu nije u interesu da istinski pregovara, kao što vjerovatno nikad neće i biti. Više puta je odbio da se sretne sa Zelenskim-ne zato što nije bilo dnevnog reda, već bi priznanje ukrajinskog lidera značilo priznanje suvereniteta ruske države. Iz Putinove carske perspektive, Ukrajina nije država i, samim tim, ne može imati legitimnu vladu. Ovo dolazi od čovjeka čiji se politički legitimitet održava punjenjem glasačkih kutija i izbornim spektaklom koji parira Boljšoj teatru.
Stručnjaci za međunarodne konflikte često opisuju rat i pregovore kao dvije strane istog novčića. Rat je, suštinski, skupi proces prikupljanja informacija. On otkriva i utvrđuje golu istinu-mogućnosti obje strane kojima se identifikuje spektar mirovnih sporazuma koji bi se i jednima i drugima više dopale nego ratovanje. Ključ za sticanje prednosti u pregovorima je, stoga, korišćenje bojnog polja za demonstriranje sposobnosti da dobijete bitku i, ujedno, natjerate drugu stranu da smanji svoje gubitke i pristane na ustupke za pregovaračkim stolom.
Da bi razumjeli Putinov rezon treba sagledati domaće okolnosti u kojima vlada-bez stvarne podrške naroda ili institucija. Njegova jedina uzdanica je unutrašnji krug militarista i konzerativaca koji Ukrajinu vide kao ključnu za vraćanje slave carske Rusije. Civilne žrtve i ekonomski troškovi su u drugom planu. Ustupci ne samo da su nepoželjni, već su i nezamislivi.
Putin daje znak da mu se ne žuri, podsjećajući sve da se jednom borio protiv Švedske 21 godinu. Ali se nada prečici-političkoj smjeni na zapadu.
Uprkos njegov imidžu strateškog igrača, Putinova ratna taktika se nije promijenila od neuspjele ofanzive na Kijev. On traži nemoguće i pobijesni kad tako ne bude.
Od Krima do Sirije, Putin je na bojištu oblikovao istinu i izazvao svijet da mu uzvrati. Neće stati - dok ga stvarnost na to ne natjera. Jedini put do završetka rata je da se Rusija suoči sa istinom, ne sa svojom uobraziljom.
Izvor: Olga Čiz, profesor na Univerzitetu u Torontu za Gardijan
Prevod: Darinka Jovanović
