Đorđe Ćulafić: Ispisati život na nekoliko stranica – to je poseban dar

Najnovija knjiga pripovjedaka Đorđa Ćulafića pod nazivom "Prakosorje" (Svet knjige, Beograd), posvjedočila je još jednom jedinstvenu magiju, ljepotu i uzvišenost ove forme u odnosu na umnogome superiorniju formu romana. Ćulafićeve priče otvaraju vrata i prozore, svijetleći puteve i staze koje čitaoca nepogriješivo vode u samo srce zavičaja, djetinjstva i često zaboravljenih uspomena. Dodjeljujući mu titulu "književnog Felinija", "čiji će se film `Prakosorje` vrtjeti dugo i dugo, sve dok ne prijeđe u arhivu, gdje se čuvaju dragocjeni prizori, sekvence i epizode, ljudske duhovnosti, a sve u ime onih koji ne pristaju na zaborav da ne bi i oni pripali zaboravu, ko su i šta su bili."

– Ćulafić je napisao vrijednu knjigu svjedočenja, svojevrstan naš Amarkord, koja se razrogačenim očima čita i otkriva svijet koji je prošao ili prolazi, ali se u svakom slučaju stapa sa ovim našim trenutnim – ističe, pored ostalog, Duško Novaković u recenziji Ćulafićeve knjige "Prakosorje".

Ћулафић: Књижевност треба да нас обогати

-Лична архива Ђ.Ћ.

• Kako, kada ste počeli da pišete i šta je bilo presudno za taj Vaš korak?

– Mislim da to nije slučajno. Imao sam sreću da završim klasičnu gimnaziju. Rođen sam u Brčkom i tadašnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine je zadnje prihvatilo reformu školstva koja je tih godina zaživjela u SFRJ. Gimnazija mi je zaista pružila široko obrazovanje. Kad sam završio gimnaziju, dosta sam lutao. Htio sam da studiram književnost i to me je veoma privlačilo, pa filozofiju, teologiju. Bio sam okrenut društvenim naukama. U jednom trenutku počeo sam da razmišljam o psihologiji, psihijatriji i zato sam odlučio da upišem medicinu. Na trećoj godini studija sam se ipak zaljubio u internu medicinu. Nakon završetka specijalizacije, shvatio sam da mi nešto nedostaje. To je bila pisana riječ. Tako je nastala moja prva zbirka. Dogodilo se to prilikom mog odlaska na ljetnji odmor u moje rodno mjesto, u Brčko. Grad je inače podijeljen na dva dijela, jedan dio je u austrougarskom stilu, i on se naziva "Srpska varoš", a drugi dio je muslimanski, u turskom maniru, sa šadrvanima, sokacima, uličicama, gdje sam odrastao i proveo najljepše dane svog djetinjstva družeći se sa muslimanskom djecom. Tek 1988. godine smo se preselili u srpski dio. Kada se rat završio poželio sam da odem u tu ulicu gdje sam odrastao. Stalno me je nešto vuklo tamo. Svakog jutra čim ustanem, spremim termos s kafom i krenem u tu ulicu. Sjednem ispod starog oraha ispod kojeg sam se družio sa djecom, svojim drugarima i susretao ljude koji su tu provodili vrijeme i onda sam prisjećajući se tih svojih uspomena, tih ljudi koji su obilježili moje djetinjstvo, počeo da pišem priče o njima. Tako je nastala moja prva zbirka "Priče iz moje ulice". Nisam ni znao da li to što pišem ima neku literarnu vrijednost, ali, osjetio sam neko olakšanje kada sam završio zbirku. Imao sam potrebu da se tim ljudima sa kojima sam proveo predivno djetinjstvo odužim. Dugo je taj moj rukopis ležao u fioci dok ga u jednom času nisam pokazao mom prijatelju, filozofu Marinku Loliću koji je, kada ga je pročitao, rekao da je odličan, i tako je moja knjiga ugledala svjetlost dana. Danas mi pojedini kritičari i meni bliski ljudi kažu da je to moja najemotivnija knjiga.

• Da li ponekad razmišljate da se iskažete i u formi romana?

– Romani su u literarnom svijetu, znamo, mnogo više cijenjeni nego forma kratke priče. Dok priče zahtijevaju posebnu vještinu i umješnost. A ako vi na nekoliko strana ispišete čitav jedan život, to je za mene jedan poseban dar. Priča me je oduvijek privlačila i ostao sam dosljedan njoj. Baveći se medicinom, profesurom na Medicinskom fakultetu i radom sa studentima, nisam mogao da stvorim taj kontinuitet, taj neprekidnut tok u pisanju koji roman iziskuje. Nisam u prilici da napišem dvije stranice, pa da onda pravim pauzu, pa onda u jednom času nastavim gdje sam stao. Roman to ne dozvoljava. Stoga ostajem i dosljedan i vjeran priči.

• Vaše priče, kako ističe kritika, otvaraju prostor između stvarnosti i iskustva. Kako Vi doživljavate granicu između onoga što je stvarno i onoga što postaje književna istina?

– Sve moje priče su zapravo inspirisane stvarnim događajima, stvarnim ljudima i nisu izmišljene. Postojala je neka baza, dakle, na kojoj sam pišući napravio nadgradnju. Neki događaj, neka ličnost me je inspirisala za priču kojoj sam kroz svoju prizmu, kroz svoje sagledavanje, davao neki svoj ton, nijansu, izraz kakav sam želio da postignem.

Ђорђе Ћулафић: Ostajem dosljedan i vjeran priči

-Лична архива Ђ.Ћ.

• Vjerujete li da književnost može da ispravi i reinterpretira lična i kolektivna sjećanja?

– Smatram da da. Samo što književnost treba da nas obogati, da našu dušu oplemeni, da od nas stvori bolje ljude. Kao i svaka umjetnost. Sve je prolazno, jedino je umjetnost vječna! Samo što smo u današnje vrijeme otuđeni od nje. Mlađe generacije sve rjeđe čitaju i smatraju to obavezom, a ne uživanjem. Čitati dobru knjigu za mene je i dan danas opuštanje, uživanje, saznanje. Svako saznanje je bogatstvo, pa tako i književnost.

• Koliko je za Vas važno da čitalac prepozna stvarnost u pričama, a koliko da uđe u prostor Vaše lične interpretacije?

– Važno je i jedno i drugo. Meni je važno da čitalac doživi priču barem djelimično kao što sam je ja doživio, da osjeti tu emociju prilikom čitanja. Mislim da je svrha bilo koje umjetnosti da u nama probudi emociju. Svaka dobra emocija nas čini boljim ljudima. Da li će on prepoznati ili osjetiti nešto što u mom opisu, u stvarnom doživljaju nije toliko važno koliko je važno kako će on doživjeti moju priču i da li će u njemu pobuditi nešto lijepo.