"Poeziјe" јednostavan јe (pluralni?) naziv naјnoviјe knjige diplomate i književnika doc. dr Goјka Čelebića. Knjiga јe izašla u okrilju "Boke F" iz Podgorice i "Factum izdavaštva" iz Beograda. Priređivač knjige je mr Aleksandar Ćuković, koji je i pisac pogovora, dok je urednik izdanja književni kritičar dr Radoje Femić. Autor crteža u knjizi je poznati akademski slikar Pero Nikčević.
"Poezija ovog autora zaustavlja nas, spotiče, postavlja minska polja i znakove zabrane ne bi li nas sačuvala od nas samih. Čelebić se na taj način filmski utrkuje sa vremenom i prostorom podmećući sebe, namjeran da nas vrati na pravi kolosjek. Kao iskusan putnik, kao iskusan pjesnik, književnik svjetskog formata – na to svakako ima pravo", zaključuјe Ćuković.
I Femić daјe pozitivnu ocјenu navodeći da јe Čelebić, ne okliјevaјući da, kao postmodernista, zauzme poziciјu bogotakmaca, uspio ne samo da ostvari destrukciјu atrofiranog, nego i da postavi konture novog pјesničkog modela. "Baštineći samopouzdanje demiјurga, Čelebićev poetski glas јe uzorak vavilonske pometnje oplemenio balkanskom kakofoniјom, uspiјevaјući da јe alhemiјskim postupkom suvereno zauzda u svoјoј poetskoј viziјi", zapisao јe dr Femić.
• Šta Vas najviše interesuje u stvaralaštvu?
– Iskorak. Da bude novo ono što kažem. I da niko ne može reći stilski bolje.
• U tom smislu je Vaš "kredo" strofa iz zbirke "Konjica Marka Antonija": "Ravan kao mladost/ Ravan kao Njemačka/ Kojom prođoh bez žurbe/ Drugačiji od svih"?
– Tako je. Volim paradoksalna poređenja.
• Da li smatrate svoju poeziju modernom?
– Prije svega, nije baš pristojno reći svoju. Riječ svoj, svoja, svoje samo je zamka za udaljavanje. Moja rodbina u Pragu još vjeruje da ima rodbinu u Peruu. To bi trebalo da budu oni koji su kobajagi preživjeli konclogor Terezin, odnosno, trista kilometara zapadno, Dahau. Potpuno s uma sišavše nade. Čak su me tjerali da se dam u potragu, dok sam živio u Buenos Ajresu, a ja, onda, prijatelja, peruanskog ambasadora Huga de Zelu, da ih i on traži. Paradoksalno. Tako je i sa poezijom. Najviše što je u njoj svoje, moje, naše, vaše jeste tempo društvenih mreža. Taj paradoksalni jezik sluđen od brzine. Jezik koji guta svoj rep.
• Šta je Vaša pjesnička riječ?
– Navikao sam da riječ koju izgovorim, ili tražim, ili sanjam ima autonomiju. Da nije izlizana, ili, još crnje, izglodana. Izlizana riječ je preteška kazna za mene. Ako kažem ljubav, volim da je to jako.
• Pisali ste dosta na putovanjima?
– Jesam. Ali samo poeziju. I samo SMS-poruke. U vozu, avionu, u drumskom saobraćaju. Tako će svi ubuduće pisati. Uz škripu kočnica, ili u smradu kerozina dok makine aeroplana rokću nad pistom. Ovo suludo uzbrzanje jezika samo je iskustvo koje kaže: e, sada ću da se zahuktam, dosadila mi je odaljena, i jednom zauvijek završena, klasika, sada ću malkice da se ludiram. Da kuliram. Obitavaću uglavnom na tviteru. Daću se svima minut-dva, kao djevojka u izlogu, koju sam vidio, jedne ljetnje večeri, u pariškom kvartu. Hoću da kažem predgrađu, ali lakše kvart, ekonomičnije tri slova. Ja i ludilo ubrzanja vidim kao jezik iskustva.
• Da li mislite da je šest zbirki prava mjera za cjelokupnu poeziju?
– Pet. Aleksandar Ćuković je dodao šestu pod naslovom "Pjesme 1975-79", i ja sam pozdravio, ali ovo su ustvari više oralna pjevanja, najprije otpjevana na pjesničkim karnevalima, od Triglava do Đevđelije, pa objavljena časopisno. Počeo sam da objavljujem poeziju sa šesnaest godina. Da, šest zbirki je dobar broj za cjelokupno pjesništvo.
• Autor ste četrdeset knjiga. U svim žanrovima. Prije svega dvanaest romana. Da li ste uspješni?
– Ne. Nemam nikakvih pretpostavki za uspjeh. Uspjeh stvaraju tzv. veliki izdavači – hijene, aždahe, koji štancuju smeće, kao Paolo Koeljo, ili ona, kako se zvaše, Džudi... Ne Džudi, Deni Braun... I mame ove provincijske epigončiće da oponašaju Paola, i Džudi, pardon, Deni...
• Ipak, opus...?
– Nije. Nije opus. Kriza. Ja sam pisac krize. Sve što sam uradio, uradio sam u krizi. Uoči ratova, u toku ratova i poslije ratova. Mali jezik. Usitnjen diluvijalnim glupostima još manjih jezičića, jezičeta, jezidžija, izmišljanjem tobože drugih jezika unutar jednog. Glodanje, glodanje. Viljem Fokner je rekao da romansijer ne možeš postati dok ne prođeš dva rata. Po tome, ja sam već u tridesetoj...
• Stvorili ste djelo?
– Ne. Samo mi se otelo, pritjeranom uza zid, satjeranom u stupicu, 7-8 hiljada stihova. I to je to.
• Vaše cjelokupne "Poezije" su baš sređena knjiga: veliki format, 600 strana, selektivna bibliografija od 1.000 jedinica, opsežna studija priređivača... I svega pet eura na kiosku?
– Da živimo u kolonijalnoj Engleskoj, rekao bih: za četvrt gvineja. Ali bolje kaže naš narod – za prebijenu paru. Glavno da knjiga ide tamo gdje treba.
Ž.Ј.
