Hroničar umjetnosti, vremena i Budve

Novinar, pisac i dugogodišnji hroničar kulturnog života Budve Ranko Pavićević tokom više od četiri decenije novinarskog rada ostavio je neizbrisiv trag kroz hiljade izvještaja, intervjua i knjiga koje svjedoče o značajnim društvenim i kulturnim događajima. Kao jedini autor koji je u kontinuitetu pratio sva festivalska izdanja od osnivanja "Grada teatra", postao je čuvar dragocjenog kolektivnog sjećanja jednog vremena. U razgovoru sa nekadašnjim dopisnikom "Dana" iz Budve prisjećamo se najznačajnijih trenutaka festivala, velikih umjetnika i perioda kada je ovaj grad bio jedno od najvažnijih kulturnih središta regiona.

• Svjedok ste perioda kada je kultura bila jedna od glavnih tema javnog života. Kako biste uporedili odnos mladih prema umjetnosti nekada i danas?

– Smatram da je to neuporedivo i žao mi je zbog toga. Nekada su mladi ljudi cijelim bićem osjećali kulturu, odlazili u pozorišta, biblioteke, književne večeri, posjećivali likovne izložbe, koncerte.., jednostavno, udisali umjetnost.

Plašim se da danas nije tako. Godinama pratim te procese i zaključujem da interesovanje kod mladih ljudi, na žalost, opada, što je veliki problem. Jer, sve se to odražava na živote tih ljudi, njihovu duhovnost, ličnost i civilizacijski iskorak. Čini mi se da kod mladih, čast izuzecima koji su talentovani i obrazovani, taj interes opada.

Posebno zabrinjava što mladi ljudi manje čitaju dobre knjige, sve više su upućeni na Internet, društvene mreže i vještačku inteligenciju, što nije dovoljno.

Једна од књига Ранка Павићевића

-Једна од књига Ранка Павићевића

• Da li postoji festivalska predstava, koncert, ili književno veče, koje smatrate prelomnim trenutkom u istoriji festivala "Grad teatar" i zbog čega?

– Tokom prethodnih, gotovo 40 godina festivala "Grad teatar" kao jedna od najznačajnijih kulturnih manifestacija u Crnoj Gori i pored najboljih namjera organizatora, imao je značajne probleme u realizaciji programa. Posebno ratnih devedesetih godina u okruženju, ekonomskim krizama i međunarodnim sankcijama. Ali, i u takvim okolnostima, na budvanskom festivalu igrale su se predstave: "Oslobođenje Skoplja" Anita Berber, "Radovan Treći" Ljubiše Ristića i Nade Kokotović, "Kanjoš Macedonović" dramske spisateljice i rediteljke Vide Ognjenović, sa Žarkom Lauševićem i Petrom Božovićem, "Magbet", po motivima Šekspirove tragecije, "Lažni car Šćepan Mali" u režiji Dejana Mijača, "Banović Strahinja" u režiji Nikite Milivojevića i druge...

Znameniti Trg pjesnika predstavljao je zaštitni znak festivala "Grad teatar" i mjesto okupljanja i nastupa, najznačajnijih pjesnika i književnika iz bivše Jugoslavije i svijeta. Naravno, tu su i likovni i muzički program, koji se sve vrijeme tradicionalno održavaju.

Mislim, da su ove predstave i program davnih godina suštinski uticali na opstanak festivala "Grad teatar", jer se u tom početnom periodu Budva, pogotovo njen Stari grad, još oporavljala od rana zadobijenih u razornom zemljotresu 1979. godine.

Насловница Знакови времена

-Музеји Будва

• Kada biste morali da izdvojite tri osobe koje su najviše obilježile istoriju budvanskog festivala koji slavi 40 godina, ko bi se našao na toj listi i zašto?

– Bio bi to dug spisak, ali smatram, da bi to bili glumac Rade Šerbedžija, rediteljka Vida OgnJenović i dobitnik Nobelove nagrade za književnost Mario Vargas Ljosa.

Veliki glumac Rade Šerbedžija prvih godina festivala igrao je u svim predstavama Ljubiše Ristića i Nade Kokotović. On se srodio sa neobnovljenom Budvom u zemljotresu 1979. godine i postao atrakcija za građane i malobrojne goste. On i danas rado boravi i igra predstave u Budvi.

Vida Ognjenović je izuzetno doprinijela budvanskom festivalu sa svojim predstavama "Kanjoš Macedonović", "Trus i trepet", "Jegorov put", gdje se na najbolji način bavila suštinom djela Stefana Mitrova Ljubiše i nekadašnjim životom paštrovskog i budvanskog kraja.

Tu je svakako i svjetski poznati pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. godine Mario Vargas Ljosa, koji je 20. juna 2015. godine zvanično otvorio, 29. festival "Grad teatar" u Budvi.

• Da danas možete ponoviti samo jedan razgovor, od brojnih koje ste tokom četiri decenije rada imali prilike da vodite sa desetinama velikih umjetnika, sa kim bi to bilo i šta biste pitali?

– Bila bi to bez dileme, jedinstvena jugoslovenska poetesa Desanka Maksimović, koja je u većini svojih pjesama, tokom dugog stvaranja, pjevala na poseban način, o ljubavi i poštovanju prema ljudima.

Bio sam više puta njen gost u njenom domu u Beogradu i razgovarali smo o njenom nezaobilaznom pjesništvu i književnom stvaralaštvu.

Danas bih je ponovo pitao, da li postoji ljubav kao nekada, da li je u njenoj toploj duši još ostalo prostora za ljubav i da li još za ljubav ima vremena, kao što je nekada pisala...

Ranko Pavićević

-Аprivatna arhiva R. Pavićevića

• Koliko su susreti sa vrhunskim stvaraocima uticali na Vas kao čovjeka, a koliko kao novinara i pisca?

– Uticali su mnogo i više od toga. Prilikom svake pripreme za razgovore sa tim ostvarenim ljudima koji imaju svoja značajna djela, pitao sam se da li ću biti na nivou zadatka. Razmišljao bih o svemu, čitao njihove knjige i kritike o njima, osvajao dijelom njihove svjetove, realno shvatao koliko ne znam, ali, zbog tih nezaboravnih susreta, osvajao slobodu i bivao slobodan čovjek.

Njihov uticaj na mene bio je ogroman i kao čovjeka, novinara, ali i pisca.

Razgovarajući i sakupljajući te bisere po svijetu, moje duhovno bogatstvo se uvećavalo i danas sa zadovoljstvom mogu da kažem da sam istinski bogat čovjek.

• Kada jednog dana neko bude pisao knjigu o Ranku Pavićeviću, koju biste poruku željeli da pronađe među svim Vašim tekstovima, intervjuima i knjigama?

– Hvala Bogu na visini. Učiti, čitati, ići otvorenih očiju, čiste duše, činiti dobro i biti čovjek.