Italijanska književnica Roberta Lepri za "Dan": Niko od mojih junaka nije heroj, već ogledalo nas samih

Riječ je o duhovitoj i emotivnoj priči o porodičnim odnosima, odrastanju, gubicima i životnim preokretima, kojom je Lepri još jednom potvrdila reputaciju autorke koja sa mnogo topline i suptilnosti oslikava svakodnevicu i unutrašnji svijet svojih junaka. Uoči susreta sa crnogorskom publikom, Roberta Lepri je u intervjuu za "Dan" govorila o nastanku romana, inspiraciji, književnosti kao prostoru slobode, položaju savremenog pisca, ali i o tome zašto su ljubav, porodica i sjećanja teme kojima se uvijek iznova vraća.

Petak za ljubav

-CLIO

• Naslovi Vašeg romana odmah privlače pažnju. Zašto baš Lijam Nison (Liam Neeson) u italijaskom originalu? I zašto "Petak za ljubav", kako glasi beogradska verzija naslova? U jednom je istaknut simbol jednog filmskog junaka, a u drugom ograničenje tajne ljubavi na petak, emotivnu nedostupnost koja ukida prostor iskrene ljubavi...

– Junakinja je u romanu izgubila pamćenje nakon saobraćajne nesreće. Sjeća se skoro svega iz svog prethodnog života, ali je izbrisala svoju veliku ljubav, muškarca sa kojim je bila više godina, ali za kog niko ne zna. Riječ je o tajnoj vezi, on je bio oženjen, pa ga je stoga, zbog sramote i neprijatnosti, držala u tajnosti čak i od sopstvene sestre. Ne sjeća ga se više, ali joj ipak nešto nedostaje, ima osjećaj praznine kojoj ne uspjeva da dâ ime. Međutim, otkriva da ih je jedna njena prijateljica vidjela zajedno prije više godina, u jednoj knjižari. Tada pokušava da pronađe u sebi kakav detalj, raspituje se o tome kako je izgledao. A prijateljica, poslije uopštenog opisa, kako bi dala još veći značaj tom tajanstvenom muškarcu, kaže: "Otprilike kao Lijam Nison!". Odabrala sam ga jer je riječ o glumcu kog veoma volim. Mislim da ima veoma naglašenu tajanstvenu harizmu, koja u potpunosti odgovara mom junaku, tako šarmantnom, a na momente tako surovom. Originalni naslov je, dakle, jasno vezan za odgovarajući trenutak priče. U beogradskom izdanju, naslov "Petak za ljubav" predložili su mi izdavač i prevodilac, što sam odmah rado prihvatila. Naravno, naslov je neka vrsta vizit karte, koja ne mijenja sadržaj, ali ima za cilj da usmjeri knjigu ka čitaocima na najbolji mogući način. Zaista mislim da je zanimljivo što su se odlučili za tajanstvenost same veze i odvezali naslov od muškog junaka. A pri tom taj naslov na srpskom zvuči prelijepo; nadam se da će donijeti sreću knjizi.

• U kontraplanu romanskne arhitekture postoji priča o pravoj ljubavi, gdje dvoje starijih partnera prikazuju slobodu i vjeru u ljubav, da bračna povezanost ne mora biti garancija, ali može biti okov. Šta o tome mislite?

– Kad smo zaljubljeni, biramo jedni druge, a oni najsrećniji (manjina, možda samo oni koji raspolažu snažnom i podjednakom emotivnom inteligencijom) uspijevaju da taj izbor obnove svakog dana, slobodno, baš onako kako to čini stariji par koji se pojavljuje u knjizi. Definisati takvu vrstu postupanja unutar neke vrste sporazuma kakav je brak jeste, po mom mišljenju, veoma teško. To bi bilo kao kad bi vam neko rekao: slobodan si da se krećeš, ali samo unutar prečnika, zauvijek. Naravno, brak je ugovor koji uspijeva da pruži zaštitu i povlastice, takođe i prije svega finansijskog tipa, a do danas je i najbolji način – često jedini – da se pruži sigurnost deci i da se pristupi čitavom nizu privilegija. Ali to nema nikakve veze sa emocijom. Ljudi se mijenjaju. Vjerovati da će zbog zavjeta ostati zajedno uprkos promjenama, onda kada se možda veoma udalje, pa čak postanu i neprijatelji, jeste utopija. Poznajem mali broj parova koji poslije nekoliko godina zajedno ne osjeća dosadu, tugu, koji se nisu pomirili sa sudbinom, neki su čak postali i zlobni. Jedva se trpe, često varaju jedno drugo. Ono što je ostalo od početnog poleta samo je fasada, koja služi u svrhe društvene konvencije i očuvanja statusa. Većina brakova se, naime okonča.

• Vaši junaci nisu spektakularni heroji, već pojedinci kojima ljubav izmiče. Muškarci nisu junaci, obračunavate se sa njima kao sa kukavicama i manipulatorima. Da li je glavni ženski lik junakinja ili žrtva koja plaća visoku cijenu svoje iskrenosti i ljudskosti.

– Moji junaci u ovoj knjizi su krhki, kao i svi mi, ljudska bića. Muški lik je narcisoidni manipulator, ali i muškarac koji je kao mali ostao bez majke. Zbog te stare rane razvio je čitav niz kompleksa superiornosti i straha od toga da će biti napušten. Nesrećni narcis, vječito nezadovoljan, čija je reakcija na ljubav prvo opsesija, potom kontrola, a onda bjekstvo. Ženski lik nije junakinja, već samo žena u potrazi za samom sobom, koja se gubi (zaista, ali i u prenosnom značenju, na više načina) kako bi se ponovo pronašla. Tačno je, svakako nisu junaci kojima se valja diviti. Niko od njih to nije. Ali možda jesu ogledala koja nam šalju neki naš odraz.

ROberta Lepri

-LIčNA ARHIVA ROBERTE LEPRI

• U romanu se osjeća nježna ravnoteža između ironije i emocije. Koliko je humor važan kada pišete o ozbiljnim temama poput porodičnih odnosa, usamljenosti ili potrage za sopstvenim identitetom?

– Ironija je važna, a autoironija je božanska: često nas spasava u kritičnim trenucima. Stavlja nas pred apsurdom značaja koji pridajemo samima sebi i situacijama u kojima se nalazimo. To je gorko-slatki način posmatranja stvarnosti i njenog vraćanja u prave okvire; stoga je humor nešto čemu se trudim da pribjegavam i nešto što smatram važnim. Treba reći i da mi ne polazi uvijek od ruke, odrasla sam u okruženju koje nije podrazumijevalo humor, ali ipak dajem sve od sebe. Srećna sam ako sam to uspjela da prenesem u ovom romanu.

• Savremena italijanska književnost posljednjih godina doživljava veliku međunarodnu afirmaciju. Kako Vi vidite njene najvažnije promjene i šta biste izdvojili kao temu koja danas najviše zaokuplja italijanske pisce?

– Možda je najveća promjena od kraja Drugog svjetskog rata do danas prelazak sa pripovijedanja koje se obraćalo svima i govorilo o zajedničkoj istoriji, sazdanoj od ideala, patnje, otpora i truda, na individualnu priču, koja sada sve više postaje lična izmišljena priča ili prava autobiografija. Često se govori o pojedincu/piscu i njegovoj osamljenosti, o tome sam i ja govorila u svom posljednjem romanu. Uostalom, književnost je naše ogledalo, naš glas, očigledno se vrtimo oko samih sebe, sami smo, često lišeni dimenzije postojanja unutar zajednice. Sve smo više povezani i istovremeno sve više izolovani. No, italijanski pisci imaju mnogo polja za istraživanje, tu je pripovjedačka reportaža Roberta Savijana, kao i romani koji postaju saga, poput romana Elene Ferante. A tu je i noar, istorijski roman. Tanka linija koja iz sve povezuje – ono čemu se i ja često vraćam – po mom mišljenju jeste pripovijedanje o pucanju veza: porodičnih prije svega. O tome kako postupaju pojedinci unutar porodice, o odnosu roditelji/djeca, o bolu koji nas često formira kada unutar porodice nema emocija. Potreba da se pobjegne kada veze postaju nepodnošljive ("Godišnjica" Andree Bajanija, dobitnika nagrade Strega 2025).