Iva Tripković: Važno je biti dosljedan

"Od samog početka školovanja vajarstvo je bilo moj prvi izbor. Direktnost i mogućnost da formu izgradim kroz plemeniti materijal su bili glavni razlozi zbog kojih sam izabrala vajarstvo", kaže vajarka Iva Tripković, koja je nakon osnovnih sada na master studijama vajarstva na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti. Da je njen izbor bio ispravan pokazuju nedavna učešća na vajarskoj radionici "Drvo" u Vinkovcima (Hrvatska), kao i kampu "Terra", istoimenog Simpozijuma skulpture u terakoti u Kikindi (Srbija).

Tripković je bila i učesnica izložbe Premio Internazionale di Scultura Edgardo Mannucci u Arceviji, Italija (2025), i na grupnoj izložbi "Želim vidjeti moje planine", Cetinje (2025). Dobitnica je studentske nagrade "19. decembar". Tokom osnovnih studija, koje su uslijedile nakon završetka Srednje likovne škole "Petar Lubarda", Tripković je nagrađena priznanjem za najboljeg studenta Odsjeka za vajarstvo za studijsku 2023/24 godinu. Kako kaže, u svom radu kroz skulpturu istražuje savremeno društvo, identitet i odnos prema potrošačkoj kulturi, preispitujući lični i kolektivni odnos prema njima. Posebno je zainteresovana za rad sa tradicionalnim materijalima poput gline, drveta i kamena, koje često povezuje sa savremenim temama.

Рад И. Трипковић настао на "Тери"

-приватна архива и. трипковић

• Nedavno ste učestvovali na dvije vajarske "kolonije", u Hrvatskoj i Srbiji. Zanimljiv je izbor Vaših tema za rad, skupturue, pa molim da nam objasnite zašto ste na radionici "Drvo" izradili skulpturu ruža, dok ste se na "Teri" odlučili da u terakoti izradite "Mog malog ponija".

– Iako su radovi nastali na različitim mjestima i materijalima oba proizlaze iz nekih interesovanja koja razvijam već duže vrijeme. U Hrvatskoj sam u drvetu, u lipi, uradila skulpturu karmina kao vrstu spomenika ženstvenosti. Lipa kao materijal je važna jer je simbolično žensko drvo pa je prirodno pratila temu. Na kampu "Tera" sam radila skulpturu jednoroga kao figuru koja je duboko skoncentrisana i fokusirana. On je čvrst, stabilan, samouvjeren, spreman na sve što dolazi. Iako djeluje mirno, u njemu postoji snažna unutrašnja napetost i spremnost.

Детаљ рада "Karmin"

-ПРИВАТНА АРХИВА И. ТРИПКОВИЋ

• Smijemo li reći, da iako na prvi pogled različite, ove skulpture otkrivaju negdje i Vašu potrebu za igrom u umjetnosti, ali i ironijski odnos prema stvarnosti? Zašto je igra neophodna u umjetnosti?

– Kroz oba rada se provlači potreba za igrom koja nije samo fizička u oblikovanju skulpture, već ona van "radnog vremena", u promišljanju, posmatranju, povezivanju ideja. Ona ne znači da nema strukture, podrazumijeva da postoji svijest o materijalu, temi i onome čime se bavim, zatim se kroz tu osnovu ulazi u istraživanje i eksperimentisanje.

• Kada počinjete da radite, da li krećete od crteža, skice, ili radite direktno u materijalu? Kada znate da je neki rad gotov, da ga ne treba više dirati?

– U procesu rada najčešće počinjem crtežom, laviranim tušem ili pastelom. Kroz crtež razvijam ideju i vizuelno razmišljanje, a zatim u dogovoru i konsultaciji sa mentorima na fakultetu odlučujem da li će se rad realizovati i u kom mediju, jer ne mora svaka ideja nužno da postane skulptura. Rad u materijalu mi često otvara nove pravce koje unaprijed ne mogu da predvidim, pa se proces mijenja i prilagođava sam sebi tokom rada. Rad smatram gotovim kada prestanem da imam potrebu za dodatnim intervencijama, kada forma počne da djeluje stabilno i cjelovito i kada ne osjećam da bi bilo šta u njoj suštinski poboljšalo.

Рад И. Тирпковић настао на колонији "Дрво"

-ПРИВАТНА АРХИВА И. ТРИПКОВИЋ

• Često čujemo da umjetnici kažu da posmatrač treba sam da ocijeni – procijeni što je umjetnik nekim radom rekao – poručio, da sam učitava sadržaj, smisao. U kojoj mjeri se slažete sa tim? Da li je moguće da umjetnik bude "udaljen" od prostora i vremena u kome živi i stvara, pa da njegova djela "nisu povezana" s mjestom, prostorom, društvom...?

– Rad dobija puni smisao tek u susretu sa posmatračem i svako ima pravo da ga tumači kroz sopstvena iskustva, znanja i emocije. Mislim da je važno da umjetnik ne pokušava da bude nešto što nije i onda stvara radove koji su zapravo daleko od njegovog iskustva. Važno je ostati dosljedan sebi i svom trenutku, jer tada možeš da vjeruješ u to što stvaraš, i to se prenosi dalje.