Najvažnija tekovina LiTeritorije je dijalog

U sali Dodest KIC "Budo Tomović" sinoć su se publici predstavili književnici Zvonko Karanović, Šejla Šehabović i Stefan Bošković, a razgovor s njima moderirao je književni kritičar Vladimir Arsenić. Nakon njih mlada književnica Sofija Drakulović održala je poetsko-muzički performans "Četiri godišnja (ne)mira".

Софија Дракуловић

-фото: дамир мурсељевић/киц будо томовић

Festival je otvorila Valentina Knežević, urednica književnog programa KIC-a, naglašavajući da je tokom protekle decenije "LiTritorija" izrasla u značajnu književnu platformu koja okuplja autore i čitaoce iz regiona, podstičući dijalog o književnosti, društvu i savremenom trenutku.

Публика 10. ЛиТериторије

-фото:дамир мурсељевић/киц будо томовић

– Prije deset godina pokrenuli smo ovaj festival sa entuzijazmom onih koji vjeruju da književnost nije samo umjetnost riječi, već prostor susreta, dijaloga i razumijevanja. Željeli smo da stvorimo mjesto na kojem će se savremena književnost regiona ne samo predstavljati, već i istinski čitati i tumačiti. Mjesto gdje će se susretati i zbližavati dobri pisci i dobri čitaoci. Danas možemo sa zadovoljstvom reći da je LiTeritorija važna književna teritorija našeg grada, ali i regiona. Rasla je zajedno sa autorima koji su joj vjerovali i sa svojom publikom kroz razgovore koji su se nastavljali dugo nakon programa sa pitanjima koja književnost neumorno otvara. Dijalog je ono najvažnije što smo izgradili. Dijalog o brojnim književnim pitanjima, društvu i vremenu u kojem živimo. Zato ovogodišnja tema festivala "Izvan granica" nije slučajna - rekla je Knežević.

Ističe i da "Izvn granica" nije samo naslov, već suština same književnosti, koja je oduvijek prostor ličnog iskustva, sumnje, emocije i slobode i zato joj je svojstveno da prelazi granice jezičke, teritorijalne, generacijske, političke, ali i unutrašnje, dodala je Knežević.

– Pitaćemo se šta danas znači biti slobodan pisac i postoje li granice koje se nameću spolja, ali i unutrašnje. Šta se dešava kada književnost izađe izvan svojih ustaljenih formi, kada poezija iskorači iz teksta i postane performans, kada proza razgradi jezik da bi otvorila nove identitete i nove glasove, kada tehnologiju od vještačke inteligencije do virtuelnih svjetova ne posmatramo kao pretnju, već kao novu teritoriju stvaranja - rekla je Knežević, nakon čega je uslijedio razgovor s piscima.

Критичар и књижевници

-ФОТО: ДАМИР МУРСЕЉЕВИЋ/КИЦ БУДО ТОМОВИЋ

Odgovarajući na pitanje o granicama koje je najviše podstiču da ih prevazilazi, Šehabović je navela da su mnoge prepreke u umjetnosti povezane sa društvenim okolnostima, privilegijama i pristupom resursima, posebno u malim sredinama. Ipak, smatra da su najveća ograničenja često ona koja umjetnici sami sebi postavljaju, uskraćujući sebi slobodu eksperimentisanja i stvaranja bez straha od neuspjeha. Naglasila je da umjetnost zahtijeva prostor za pokušaje, greške i istraživanje, te da se granice najuspješnije prevazilaze onda kada se autor usudi da sebi postavi jednostavno pitanje: "Zašto da ne?"

Karanović je o granicama koje ga podstiču da ih prevazilazi, kazao da je ključ svega u hrabrosti da se slijedi ideja, čak i kada djeluje neostvarivo. Kao primjer naveo je osnivanje izdavačke kuće posvećene isključivo poeziji, uprkos skepticizmu okoline i uvjerenju da takav projekat nema tržišnu perspektivu. Podsjetio je da se granice pomjeraju proaktivnim odnosom prema stvaranju i spremnošću da se preuzme inicijativa, umjesto čekanja na prilike i priznanja. Prema njegovim riječima, upravo najambicioznije i naizgled nemoguće ideje imaju potencijal da okupe ljude i pokrenu promjene u kulturnom prostoru.

Ријеч критике...

-фото: дамир мурсељевић/киц будо томовић

Na pitanje o stvaranju izvan granica i očekivanjima, Bošković je ukazao da je potpuna nezavisnost rijetko moguća, dok autentičnost vidi kao presudan element svakog vrijednog književnog djela. Istakao je da pisci često razmišljaju o recepciji, tržištu i nagradama, ali da trajnu vrijednost ne određuju takve strategije, već jedinstvena perspektiva iz koje autor posmatra svijet. Po njegovom mišljenju, savremena književnost se suočava sa izazovom svijeta koji se mijenja brže nego ikada, pa najveće granice danas nisu državne, jezičke ili identitetske, već granice pažnje u vremenu preplavljenom informacijama. Uprkos tome, smatra da upravo dosljednost vlastitoj viziji i autentičnosti predstavlja najbolji način da umjetnost ostane relevantna i ostavi trajan trag.