Čitaјući prozu, romane i priče, drame, kao i poeziјu Enesa Halilovića, kao da u isto vriјeme, u savremenosti, saledavate i mit i istoriјu, a žargon i kroki slike sadašnjice prepliću se s bogatom ornamentikom drevnih spomenika. No, sve јe ipak svedeno i dovedeno do potpune јasnosti, razumljivosti, skoro lapidarnog izraza, bez mistifikaciјe, bilo da јe u pitanju poeziјa ili proza. Bilo da odaјe počast onima priјe njega ili smatra da јe potrebno ovјekovјečiti riјečima neku savremenu vinjetu, utisnuti smaјli u ozbiljnost nekog istoriјskog pergamenta.
Pred kraј prošle godine, Halilović јe ponio titulu "Zaplanjskog Orfeјa", nagrade koјa se dodјeljuјe u okviru manifestaciјe posvećene pјesniku Branku Miljkoviću. Nagrada mu јe pripala za pјesmu "Neka žena i јa" iz njegove zbirke "Sekvoјa" (2022), koјu kritika zbog njene zaokruženosti, cјelovitosti, ocјenjuјe kao naјuspјeliјu.
• "Zaplanjski Orfej" nije Vam prva nagrada. Ipak, ova je čini se po svom karakteru dvostruko značajna i obavezujuća. Jer nosi ime mitskog neprevaziđenog pjesnika-pjevača Orfeja, a posvećena je Branku Miljkoviću. Koliko je Vama taj dvostruki značaj koji nosi nagrada bitan?
– Važno je ime nagrade, jer nas podsjeća i na onoga koji je bio povod nastanka te nagrade. Sjećanje na Branka Miljkovića je živo među mnogim pjesnicima. Miljković je ušao u poeziju kao vihor, ostavio uticaj, bio je i danas je veoma čitan. Prije "Zaplanjskog Orfeja" koji je osnovan u njegovom zavičaju, dobio sam i nagradu sa njegovim imenom 2012. godine i to mi je mnogo značilo. Izašao sam, na ličnom planu, iz jedne okolnosti koja je tražila veliko strpljenje, a priznanje me obradovalo i svaka asocijacija na Miljkovića za mene je velika i vesela. I sada sam obradovan, jer se "Zaplanjski Orfej" dodjeljuje ne za knjigu nego samo za jednu pjesmu. Na tim književnim zgodama uvijek upoznam neke nove ljude, okupljamo se oko poezije kao žabe oko bare.
• Kada govorimo o Branku Miljkoviću, kolokvijalno, ali i u stručnim krugovima uvijek se nametnu njegovi stihovi – "Ubi me prejaka reč". Da li biste voljeli da Vaše cjelokupno stvaralaštvo kao kod Miljkovića zakrili jedan stih? Ujedno, da li je pravedno te stihove - epitaf uvijek koristiti u nekoj političkoj konotaciji?
– Pitanje je šta će vrijeme ostaviti i na koje mjesto. Ne znam budućnost. Znam da postoje pisci jedne pjesme, jedne priče, jedne knjige ili pisci jednog romana. Što se mene tiče, ja se nadam da nisam pisac jedne knjige – želja mi je da budem upamćen kao čovjek koji je pisao sisteme. A svako pamti neku česticu, ukus cjeline koji je sadržan u kvantu. Poezija često ima različite konotacije, ponekad i političke konotacije, ali za poeziju je najvažnije da preživi svaku političku epohu.
• Kao prozaista i pjesnik, ali i novinar, kolika je po Vama danas snaga riječi? Koliko se cijeni riječ? Držimo li mi do riječi ili smo skloni da ih olako izgovaramo, doživljamo… da ih često obezvređujemo, nesvjesni toga da kada "odu u etar" one ožive?
– Riječ ima snagu koju je imala, ali nemaju svi ljudi snagu da čuju i prepoznaju. Uvijek je bilo onih u kojima riječ nije mogla da probudi značenje. Naježiti kožu nekome – to ne zavisi samo od onoga koji govori. Pitanje je ko sluša. Kao pisac, bavim se sobom, govorim, ali se sjećam i kako je Ljermontov rekao da pjesnik kada viče, ne viče radi vas nego radi sebe.
• Vaše književno stvaralaštvo, ranije, bilo je prilično upućeno na izučavanje tzv. "mrtvih jezika". Koliko je to uticalo na Vaše pisanje, u smislu i forme i teme Vaših proznih djela? Zašto volite i da se poigravate njihovim značenjima?
– Literatura je kao umivanje, svi uzimamo istu vodu u različite šake. Svi umivamo lica, budimo se i osvježavamo vodama; nešto od nas samih ostaje u toj vodi kao trag, ali svi koji su dodirivali tu vodu ostavili su čestice svoga ja. Rijeka literature protiče kraj svih pisaca, neki je razbistre, neki je zamute, neki podižu velike brane i proizvode ogromnu energiju. Ali voda teče, teče, učimo jedni od drugih. Klasična iskustva su živa i danas. Znao je Vergilije kako će se vezati za Homera, ali danas mali broj pisaca čita i Homera i Vergilija. Upoznaju se površno sa klasicima. Sa klasicima treba plivati uzvodno.
• Pišete, podjednako i priče i romane. Kada osjetite da je nešto potrebno uobličiti u formu priče, a kada skaz širite, pa mu dajete oblik romana? Da li je možda priča u književnosti, ono što je crtež u likovnoj umjetnosti?
– Može se tako definisati, baš tako – priča jeste kao crtež, jer sadrži ono što je dovoljno, ali i roman je na neki način fragment iz života, isječak, ni roman nije ništa drugo do priča. Roman, na neki način, obilježava savremenu umjetnost, pored mnogih eksperimenata ostaje forma u kojoj se i dalje može eksperimentisati mnogim iskustvima, igra je to koja nije iscrpljena. Pogledajte kako je postala dosadna košarka… kao da je sama igra dostigla limite. Neko igra karte, pa odjednom ne vidi više svrhu u tome. Bernhard piše o kartaškoj igri vaten i jedan lik kaže kako su ga sve te godine u kojima je igrao vaten dovele samo do saznanja kako ne može više da igra vaten. Ispisano je toliko romana, ali igra se i dalje igra. Istoriju romana je izvanredno razumjela uvažena teoretičarka iz Crne Gore Marjana Đukić, neke važne zakonitosti u istoriji romana objasnila je vrlo jednostavno, a to mogu samo oni koji imaju jasan uvid u pojam koji analiziraju.
• Čini se da u prozi, uprkos i turobnim temama i turobnim vremenima, uvijek nađete način da od toga napravite otklon u nekom humornom momentu. Zašto je humor i bitan i potreban čovjeku? Da i je to i ona istorijska konstanta (crta), koja nas je, uz pjesmu, kroz vrijeme održala?
– Hvala. To je za mene kompliment. Nema mnogo pisaca u čijim djelima se može naći humor. Vrlo često je humor dokaz talenta. Ako ste u pravu zbog te konstatacije, onda sam ja sretan pisac. Smijeh je najkraća distance između dvoje ljudi, govorio je Viktor Borg. Bajron je govorio da je smijeh jeftin lijek. Ima toliko turobnih knjiga gdje nema humora. Moj omiljeni pisac Crnjanski zna da meandrira između humora i tuge. Kao dokaz da humor mnogo znači i čitaocu uzimam sebe – pamtim toliko pjesama koje su me nasmijale. Mladim piscima često preporučujem za čitanje Antologiju engleske i američke humorističke poezije.
• Kako (i zašto) biti optimističan u Novoj 2023. godini?
– Lako je biti optimista među dvije velike grupe ljudi: prva su pesimisti, koji imaju sve, snažni i zdravi ljudi koji nemaju strpljenja, plaše se nesreće i finansijke propasti. Druga grupa su neumjereni optimisti bez pokrića, to su oni koji nemaju realnu predstavu o sebi i uglavnom žele mnogo više, svakog dana i u svemu. Optimizam realnih ljudi je zdrav i zasnovan na zadovoljstvu.
Živana JANjUŠEVIĆ
