Odlazak Olivere Katarine: Utihnuo glas koji je pjevao dušom

Smrću Olivere Katarine zatvoreno je jedno veliko poglavlje jugoslovenske i srpske kulture, ali su ostali njen glas, lice i pogled, sačuvani u filmovima i pjesmama koje su odavno postale dio kolektivnog pamćenja. Preminula je u 87. godini, nakon kraće bolesti, ostavljajući djelo koje je prevazilazilo granice žanrova, država i vremena.

Bila je glumica, pjevačica i književnica, ali nijedna od tih odrednica sama nije mogla da obuhvati sve što je Olivera Katarina predstavljala. Na filmskom platnu imala je snagu da jednim pogledom ispuni kadar. Na sceni je pjevala kao da se svaka pjesma tiče upravo nje, kao da u njoj proživljava nečiju ljubav, čežnju, radost ili bol. Nije imitirala osjećanje i nije se skrivala iza tehnike. Njen glas dolazio je iz dubine, taman, topao i prepoznatljiv, noseći istovremeno nešto otmeno i nešto iskonsko.

Rođena je 5. marta 1940. godine u Beogradu, kao Olivera Petrović, u porodici Budimira i Katarine Petrović. Djetinjstvo joj je bilo obilježeno ratom, selidbama i odrastanjem među beogradskim ruševinama. Porodica se kretala između Beograda, Dobanovaca, Valjeva i Zemuna, da bi se na kraju nastanila u Pop Lukinoj ulici, nedaleko od današnjeg Brankovog mosta.

Đelem, đelem

-YOUTUBE

Još kao djevojčica pokazivala je izrazit muzički i scenski dar. Išla je na časove klavira i baleta, a zatim upisala Drugu žensku gimnaziju. U porodičnom domu vladala su stroga pravila, ali je u njoj već postojala potreba za slobodom koja će kasnije obilježiti njen umjetnički put. Neko vrijeme studirala je pravo, ali je shvatila da njeno mjesto nije među paragrafima, već na sceni. Prešla je na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gdje su među njenim kolegama bili Milena Dravić i Petar Kralj.

Već kao studentkinja dobila je priliku da igra Koštanu u Narodnom pozorištu. Bila je to uloga koja kao da je bila stvorena za nju – žena nesvakidašnje ljepote i glasa, slobodna i istovremeno zarobljena tuđim željama i očekivanjima. Kroz Koštanu se već mogla naslutiti Olivera Katarina kakvu će publika upoznati: snažna, ranjiva, ponosna i nepotkupljiva.

Na filmu se pojavila sredinom šezdesetih godina, u vrijeme kada je jugoslovenska kinematografija tražila nove jezike i nova lica. Igrala je u filmovima "Dobra kob", "Put oko svijeta", "Roj" i "San", ali je presudan trenutak došao 1967. godine, kada joj je Aleksandar Saša Petrović povjerio ulogu Lenče u "Skupljačima perja".

U toj ulozi nije bilo ničeg suvišnog. Lenče je pripadala svijetu kafana, dima, muzike i nemirnih sudbina. Kada je zapjevala "Đelem, đelem", njen glas nije bio samo dio filma, već njegova krv i pamćenje. U sceni u kojoj Beli Bora, koga je igrao Bekim Fehmiu, sluša njenu pjesmu i ponesen snažnim osjećanjima razbija čaše, spojili su se gluma, muzika i život u jedan od najupečatljivijih trenutaka jugoslovenskog filma.

"Skupljači perja" osvojili su Veliku specijalnu nagradu žirija i nagradu međunarodne filmske kritike FIPRESCI na festivalu u Kanu. Film je bio nominovan i za Oskara za najbolji strani film, a Oliveri Katarini otvorio je vrata međunarodne scene. Pola vijeka kasnije, 2017. godine, film je ponovo prikazan u programu "Kanski klasici", a ona je na prijemu u njegovu čast ponovo zapjevala "Đelem, đelem". Bio je to povratak na mjesto velikog trijumfa i potvrda da prava umjetnost ne stari.

Poslije "Skupljača perja" igrala je u nizu domaćih i stranih produkcija. Sa Bekimom Fehmiuom i Batom Živojinovićem ponovo se srela u ratnoj drami "Uzrok smrti ne pominjati", a nastupila je i u filmovima "Ima ljubavi, nema ljubavi", "Partizani" i "Derviš i smrt". Snimala je u Italiji, Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, pokazujući da njena pojava i talenat nijesu bili vezani samo za jednu sredinu.

Preminula Olivera Katarina

Posebno mjesto u njenoj karijeri ima film "Goja" Konrada Volfa iz 1971. godine, u kojem je igrala vojvotkinju od Albe. U njenoj interpretaciji bilo je plemenitosti, erotske snage i unutrašnjeg nemira, zbog čega je mogla da stane uz velika evropska glumačka imena svoga vremena. Prema podacima Jugoslovenske kinoteke, igrala je u desetak domaćih i dvadesetak stranih i koprodukcionih filmova.

Na film se vratila 2008. godine, ulogom Velike Boginje u "Čarlstonu za Ognjenku" Uroša Stojanovića. Njeno pojavljivanje bilo je kratko, ali simbolično snažno: kao da se na platno vratila ne samo jedna glumica, već čitavo doba. Iste godine održala je veliki solistički koncert u Sava centru, pokazavši da publika nije zaboravila ni nju ni pjesme koje je nosila.

Posljednju glumačku ulogu ostvarila je u televizijskoj seriji "Porodični derbi", u kojoj je igrala bogatu tetku Vidu iz Švajcarske. Taj povratak pred kamere dogodio se mnogo godina nakon njenog učešća u "Vuku Karadžiću". Za saradnike i mlađe glumce susret sa njom nije bio samo još jedno snimanje, već rad sa živom legendom.

Pored glume i muzike, pisala je poeziju i prozu. Objavila je zbirku pjesama "Beli badnjaci", bila zastupljena u "Antologiji pesama o Kosovu", a svoje uspone, padove, ljubavi i razočaranja opisala je u memoarskoj knjizi "Aristokratsko stopalo". Ni u pisanju nije birala bezbjednu distancu. Govorila je otvoreno, ponekad oštro, ali uvijek iz uvjerenja da umjetnik ne smije da živi i govori polovično.

Pjevala je dušom

RTS

Jugoslovenska kinoteka dodijelila joj je 2017. godine Zlatni pečat za doprinos filmskoj umjetnosti. Bilo je to institucionalno priznanje onoga što je publika odavno znala – da Olivera Katarina nije bila samo zvijezda svoga vremena, već važan dio istorije kinematografije ovih prostora.

Njena umjetnost bila je sazdana od suprotnosti. U njoj su se susretali otmenost i zemlja, Pariz i balkanska kafana, filmski glamur i izvorna pjesma, snaga i krhkost. Mogla je da bude vojvotkinja od Albe i kafanska pjevačica Lenče, da nosi raskošnu haljinu na evropskoj premijeri i da u sljedećem trenutku zapjeva kao žena koja je upravo izgubila najveću ljubav.

Odlazak Olivere Katarine ostavlja prazninu koja se ne mjeri brojem filmova, ploča, koncerata ili nagrada. Ona se mjeri trenutkom u kojem ponovo čujemo prve tonove "Đelem, đelem", ugledamo Lenče u "Skupljačima perja" ili njeno lice u kadru nekog starog filma i shvatimo da je pred nama bila umjetnica koja nije ličila ni na koga.

Scena je ostala bez svoje dive, ali njen glas nije nestao. Ostao je u pjesmama koje će se slušati i onda kada više ne bude onih koji pamte vrijeme u kojem su prvi put otpjevane. Ostao je kao svjedočanstvo da istinska umjetnost ne pripada samo jednoj generaciji i jednoj zemlji.