"Ja zaista jesam čovjek od knjige i to je najtačnije, ta simbolična potentnost knjige obuhvata sve ono što ste rekli i moglo bi da znači užu formulaciju mog bavljenja književnošću jer, knjiga me je odredila. Knjiga me je nekako uspostavila i definisala kao nekakvu ličnost i nebitno je šta u toj sferi radim, da li sam urednik, da li sam pisac, da li sam esejista, da li sam književni kritičar. To je način života koji ja prihvatam i koji da mogu ponovo da biram, svakako bih opet isto izabrao. Sa svim ovim iskustvom koje imam, sa svim ovim svojim bolovima i iskušenjima koje sam doživio opet bih izabrao knjigu", kaže u intervjuu za "Dan" Petar Arbutina, pisac, esejista, književni kritičar i urednik, jednom riječju - čovjek od knjige.

• Kako ste zavoljeli knjigu i kako je svijet književnosti postao Vaš svijet?

– Nisam znao da igram fudbal! Moje odrastanje je išlo tim smjerom. Ja sam od one djece koja su bila u najvećoj mjeri radoznala i koja su pokušavala taj svijet da otkrivaju izvan nekakvih istina koje nam je svijet kojem pripadamo nudio. I onda sam ja pokušavao da odgonetnem neke druge prostore. To je možda bila potreba da odem ili da nađem sagovornika, budući da sam dugo bio jedinac. Psiholozi bi to tumačili na različite načine a ja to pokušavam da protumačim ovako. Trebao mi je neki dobar sagovornik i ja sam tog sagovornika našao u knjigama. Tako je bilo prije pedeset godina, tako je i sada, nakon pola vijeka. Ja i dan danas u knjizi pronalazim prave sagovornike koji objašnjavaju meni da nisam toliko drugačiji, i to je svijet koji mene prihvata i kojem ja pripadam. Društvena stvarnost nas definiše kao bića koja su određena svojom vještinom ili svojom pripadnošću nekome ili nečemu. E, sad, ako ne želite da nekom pripadate, a ja to nikada nisam želio, pa ne želim ni sada da pripadam, onda morate svoju sreću, svoje sagovornike i svoju stvarnost da tražite na drugoj strani. Ja sam je tražio na ovoj strani koja mi se nekako tada otvorila. Možda sam bio neambiciozno dijete i sada sam možda neambiciozan čovjek, u smislu društvenog uspjeha. Ne govorim o svojim uspjesima jer mislim da je to besmisleno. To je kao da pokušavate da opravdate svoju egzistenciju time što ste živi, jer, to je kao dovoljna činjenica. Tako nisam ni htio ništa drugo nego da čitam i da pišem. Nisam htio da budem vatrogasac, ljekar, policajac, vojnik, pilot. Ovo je bilo upražnjeno mjesto. Pismenost kod Srba nikada nije bila previše cijenjena, a obično joj pripadaju oni koji ne uspiju u ovim očekivanim ili podrazumijevanim sferama.

• Koji su Vas pisci gradili kao književnog stvaraoca, na kojim ste knjigama stasavali kao pisac i čovjek od knjige?

– Ja sam, kako bi to rekao David Albahari, "krvavi čitač". Bukvalno čitam sve i tada i sada. Ono što je pripadalo mom književnom ili čitalačkom interesovanju nije moglo da se podvede pod jedan žanr, da čitam samo krimiće ili knjige od jednog pisca. Sjećam se kad sam kao dijete uzeo iz biblioteke knjigu "Ostrvo s blagom". I mislim da me je to traganje i taj život između dubinske posvećenosti s jedne, razbojništva sa druge strane, odredilo, ta potreba da se nađu vrline kada tragaš za blagom ma šta to blago bilo, ne mora to da bude uvijek neko zlato ili zaboravljeno gusarsko blago. I moj put jeste takav, i što je vrlo zanimljivo, tog Stivensona sam kasnije otkrivao kao velikog pisca koji nije pisao samo za djecu, zapravo u najmanjoj mjeri je pisao za djecu. Sada čitam jednu njegovu knjigu o Borisu Vijanu, koja je potpuno drugačija i ne pripada uopšte literaturi od prije 50 godina koja me je do tada opsjedala. Ali, čitao sam sve i sa mnogim sam se piscima i književnim likovima poistovjećivao. Htio sam često da probam ono što su moji književni junaci radili, tako što sam pokušavao sebe da stavim u neku njihovu poziciju.  Tako da sam se prvi put i napio pijući kalvados budući da to piće pije onaj hirurg Revik iz Remarkovog romana "Trijumfalna kapija" koji sam tada čitao. Nisam mogao da odem u rat kao njegovi junaci iz romana "Na zapadu ništa novo", ali, mogao sam da pijem taj kalvados da vidim kako se taj njegov čuveni anti-junak osjećao, a ja sam se osjećao prilično mamurno i loše, budući da sam tada bio veoma mlad, ali sam pokušavao nekako da stavim sebe u te pozicije. I to je jedna uzajamnost između mene i književnosti."

Kao što Aleksandar Genis u knjizi "Dovlatov i okolina" kaže: "Ja čitav život gledam kako mi Kafkini romani postaju stvarnost. I ja čitav život gledam, kako je Kafka napisao biografiju svih nas i kako se mi prije ili kasnije susretnemo sa svim onim što je on participirao u svom književnom djelu." Dostojevski jeste moj pisac i moji susreti s njim su bili prilično intenzivni za mene. Ja često pola u šali, pola u zbilji i sada kažem da vjerujem da je Knez Miškin bio u raju. I ta podijeljenost i potreba da se bude istovremeno i svetac i zločinac i da se nekako iskupljujemo na neobične načine. Istini za volju, kada sam prvi put čitao "Braću Karamazove", simpatije su bile na strani Ivana Karamazova. A to jeste pozicija savremenog intelektualca, čovjeka koji odustaje od svega, pa i od sebe ne zarad nekakve kritike i neke uzvišenosti i egzistencije, nego zarad kritizerstva i potrebe da svoju individuu podigne iznad svega onoga što ga u direktnom ili stvarnosnom ili na kraju krajeva u tom mističnom smislu definiše. Na kraju sam shvatio i Starca Zosimu i Aljošu u onoj mjeri u kojoj mi je to poslednje čitanje, a u svakom čitanju otkrivate nešto drugo.

Петар Арбутина

-приватна архива п. арбутине

• Već dugi niz godina u "Službenom glasniku" gradite i temelje i krovove od knjiga i kao urednik, a donedavno ste bili i na rukovodećim pzicijama. Koliko i u kojoj mjeri Vas je ovakvo angažovanje osujetilo kao književnog stvaraoca, budući da radno vrijeme od osam sati dnevno neminovno troši i oduzima vrijeme dragocjeno za čovjeka od pera?

– Vjerovatno u značajnoj mjeri. S druge strane, ne mislim da sam išta izgubio. Smatram da se stvari dese kada treba da se dese i da sam ja sve to radio zbog toga što to nije bila potreba da stvorim nekakav društveni uspjeh, iako je on u određenoj meri bio vidljiv, nego prije svega sam se zatekao tada na tom mjestu. Protiv svoje volje sam postao izvršni direktor, i to sam bio u dva navrata ili kako ja to volim da kažem - u dva poluvremena mog bavljenja uredničkim ili upravljačkim poslom u "Službenom glasniku", a to je zapravo posao glavnog urednika. Tako da ne mislim da sam nešto previše izdangubio i mislim da sam iskustva koja sam stekao, bez obzira na koliko bolan način sam ih sticao, utemeljila su me u nekakvim vlastitim uvjerenjima. Ne postoje lake stvari u životu. Ne postoji potreba da se stekne nekakvo znanje i iskustvo tako što ćete vi sjediti i listati stranice na mobilnom telefonu ili pokušati da to dokučite kroz čitanje ili kroz nešto što je neko prije vas proživio i uspio da to nekako umjetnički oblikuje ili preoblikuje. Morate da učestvujete u vlastitoj sudbini. Ja sam to radio vrlo intenzivno i više sam imao zdravstvenih problema nego što sam napisao svoje najbolje knjige. Jer, kad pogledate čitavu istoriju svjetske književnosti i sve ono što pripada svjetskom književnom nasljeđu, vi ćete naći pisce ili pjesnike koje pamtite po jednoj knjizi ili pjesmi iako su možda napisali na hiljade pjesama ili desetine knjiga. Ono što vrijedi nije najveći dio nečijeg književnog stvaranja. Imate pisce koji su napisali pet hiljada pjesama pa nemaju čak ni dvije antologijske, ili nemaju čak nijednu. Ista je stvar i sa piscima. Ja kažem da u svim knjigama ima nečeg dobrog. Što kaže Emil Sioran: "Više se čovjek nauči od promašenih ljudi nego od antičkih filozofa." Ja sam u životu sretao više promašenih ljudi nego antičkih filozofa. I ta vrsta učenja i ta vrsta sticanja znanja u smislu neke vlastite promašenosti je bila vrlo važna.

• Možete li to konkretnije objasniti?

– U knjizi "Krivo drvo čovječanstva", Isaija Berlin navodi te sfere ljudskih znanja kroz dva primjera - ježa i lisicu. Lisica kaže da zna hiljadu stvari koje proizlaze iz lukavosti, a da jež zna samo jednu stvar koja je najvažnija. Meni je uvijek bilo najvažnije da prepoznam baš tu jednu, najvažniju stvar, a to je da prepoznam trenutak u kojem treba da pišem, a ne da se bavim uredničkim poslom, ili da pišem nekakav esej, a ne da pišem priču ili pjesmu. Vrlo je važno prepoznati te trenutke i ne žaliti previše za proteklim vremenom ukoliko ga nismo proveli na pravi način i ukoliko ono nije bilo ispunjeno istovremeno, u istoj ravni, simultano i iskušenjima i iskustvima. Ako ste dovoljno inteligentni, pametni i imate dovoljno strpljenja, onda ćete sva ta iskušenja i sve bolove koje primate na tim mjestima nekako preobraziti i preformulisati u iskustvo, i to iskustvo nije rđavo, barem će vam pomoći da ne ponovite iste greške ili nećete. Mi svi ponavljamo svoje greške, ali, barem to radimo u manjoj mjeri nakon tih takvih iskustava. Tako da ne mislim da sam išta propustio, ne mislim da sam sjedio i stvarao da bih stekao veću književnu slavu ili da bih razgovarao sa Vama sada kao dobitnik neke književne nagrade. Možda je život koji sam izabrao malo drugačiji, malo manje vidljiv, ali, činjenica je da ne bih volio da budem vidljiv na taj drugi način.