Poezija je radikalan odgovor na dešavanja u svijetu

Performans "The Other is (not) Me" koji svojim naslovom upućuje na ispitivanje ima li poezija granice, ima li i njen tvorac granice, ujedno i kao istraživanje koliko je poezija kompatibilna i sa muzikom i slikom, koliko se može "otjeloviti" kroz pokret, Barbara Delać i Marija Vujošević prikazale su ne samo na sceni Dodest, već nedavno i na festivalu Skopje Poetry Festival. Razgovarajući s njima, čini se da poezija nije i ne može biti omeđena, uostalom kao ni ideja, misao, tvorevina duha. No, da isto tako, i poezija, kao nešto intimno, lično, a opet istovremeno i univerzalno, nije uvijek shvaćena, nailazi zbog postojećih manjkavosti ljudske komunikacije i na nerazumijevanje. I upravo u toj dualnosti koja niče iz istog korijena, poezija je najbolji teren i za ispitivanje sopstvenog kao i univerzalnog identiteta čovjeka, umjetnika, i najvažnije njegove - njene i slobode onog Drugog.

Делаћ и Вујошевић током извођења у Скопљу

-фото: валентина миладинова

Вујошевић и Делаћ током извођења у Скопљу

-фото: валентина миладинова

Dodajmo, iako prvi zajednički performans koji su uobličile nakon tri mjeseca rada, ovo nije njihovo prvo performersko iskustvo.

Kako kaže Delać ideja za zajednički rad je došla spontano, jer obje dijele ljubav prema performansima i iskustvo u interdisciplinarnom izvođenju poezije. U jednom trenutku su, dodaje Delać, prepoznale da je poezija koju pišu poetski i stilski bliska i da se izdvaja jedna dominanta tema, a to je pitanje odnosa i toga da li je istinska komunikacija moguća.

Performans je nastao iz zajedničkog interesovanja za interdisciplinarni rad i samog kretivnog procesa, nadovezuje se i pojašnjava Vujošević. Iako je performans zaokružen kao scensko djelo, kaže Vujošević, važno je da je svako izvođenje ''organsko'' i da sadrži autentične reakcije na dati trenutak u kojem se izvodi. Ideja i struktura postoje, ali i fleksibilnost i prostor da budu stvarne, kaže Vujošević.

Током извођења у Додесту

-фото: дамир мурсељевић/киц будо томовић

• Naziv performansa je "The Other is (not) Me". No, bez tog Drugog, čini se da ne bismo ipak Mi – Ja bili ti koji jesmo. Odnosno, samo u odnosu s Drugim, s crtama koje nam on-a postavi, određujemo to što jesmo, kao i našu slobodu. Pa zašto onda ovaj naslov? Do kojih "zaključaka" ste došle?

Delać: Performans otvara prostor za promišljanje identiteta, bliskosti, različitosti i međusobnog razumijevanja. U susretu sa Drugim, granice između "ja" i "ti" postaju propusne, otkrivajući složenu dinamiku istovremenog približavanja i udaljavanja, prepoznavanja i nerazumijevanja.

Vujošević: Istraživale smo mjesto susreta, ali i granice sa drugim bićem, upravo sa idejom da i drugi nosi nešto naše i da nam je potreban za spoznaju i cjelovitost. Odnos, kao centralna tema, uspostavlja se između različitih dijelova i aspekata sebe, ali i između dvije osobe, pri čemu svaka unosi svoje sadržaje, želje i strahove, koji u interakciji kreiraju dinamiku koja se prirodno odvija na sceni.

Марија Вујошевић

-PRIVATNA ARHIVA M. VUJOŠEVIĆ

• Obje ste prepoznate kao pjesnikinje koje se bave konkretnim problemima društva, kao i feminizmom u najširem značenju. Koje je mjesto poezije danas – u kulturnom (umjetničkom) sistemu, ali i u društvu? Dopire li poezija do šireg kruga (ne samo) čitalaca? Može li poezija kao u nekim drugim vremenima ponovo biti - postati "in"?

Delać: Poezija je moćna i kad nije masovna. Ona je polje slobode, igre, autentičnosti, i kao takva predstavlja radikalan otpor svijetu u kojem živimo. I ne bojim se za nju, niti njenu popularnost, jer su te potrebe univerzalno ljudske i nadživjeće i vještačku inteligenciju i nas. Ono što je meni strašnije je to što moram iznova da objašnjavam da je to takođe rad za koji treba da budemo plaćeni. Jer niko ne zove molera da mu okreči zid besplatno, ili zubara da mu popravi zub.

Vujošević: Poezija jeste ponovo in, možda zbog slobode izraza, možda zbog kratkoće forme koja je prihvatljiva većini čitalaca. Meni se čini da ona i dalje ostaje rezervisana za nešto uže krugove, ali ipak, i nadam se, da će sve više, da dopire do ljudi. Ono čemu se takođe otvoreno nadam jeste da će sve veći broj ljudi prepoznati relevantnost i aktuelnost poezije koja nastaje kao odgovor na savremeni trenutak koji svi zajedno dijelimo, i koja je mnogo više od školske lektire. Ljekovito je i za autora i za onog ko čita, ili sluša, kada dođe do spoznaje da nismo sami i odvojeni.

Барбара Делаћ

-ФОТО: СТЕФАН ВУКИЋЕВИЋ

• Kako nastaje pjesma – iz kojih stanja, pobuda, emocija... ? Da li pjesma nosi Vas ili Vi nosite pjesmu?

Delać: Nastaje iz pjesničkih slika. Nije pitanje koliko duboko osjećamo ili široko mislimo, već šta od tih doživljaja umijemo da prevedemo u autentičnu i moćnu sliku uz pomoć jezika, koja rezonuje na više nivoa značenja i pogodi nešto što je do tada bilo gotovo nemoguće za izreći. Ona trpi ambivalenost, zato mislim da ona nosi mene i ja nju istovremeno. Jer je potrebno i znanje i prepuštanje, i otkrivanje i prikrivanje, i u tom plesu, ponekad se desi magija.

Vujošević: Poezija je za mene po definiciji reaktivna, pa nastaje iz same budnosti i otvorenosti prema spoljašnjem i unutrašnjem svijetu. Za to je neophodna izvjesna osjetljivost, a jezik poezije je, po meni, jedan od prostora najveće slobode da se na te impulse nesmetano reaguje. Za razliku od skoro svakog drugog prostora.

Вујошевић и Делаћ performans izvele i u Skoplju

-фото: валентина миладинова

Делаћ и Вујошевић током извођења у Скопљу

-фото: валентина миладинова

• Kad dovršite pjesmu, kada je odštampate, da li je teško pjesmu podijeliti s čitaocem? Da li je ona i dalje samo Vaša ili se na neki način "pomirite"s tim da je (morate, trebate) dijelite s Drugim?

Delać: Meni sad izlazi četvrta knjiga i dalje postoji određen strah od ranjivosti, ali je želja da neko to pročita, i u idealnom slučaju prepozna nešto, saosjeti se, i na trenutak bude manje sam, mnogo veća.

Vujošević: Pjesma (zapravo knjiga) je po objavljivanju javna stvar. Potreba za dijeljenjem je očigledno jača od teškoća, koje upravo prevazilazim zahvaljujući reakcijama čitalaca. Činjenica da je makar jedna moja pjesma, makar jednoj osobi donijela nešto lijepo i važno je dovoljna da sve još uvijek ima smisla.