Učesnici okruglog stola bili su prof.dr Siniša Jelušić, vanredni član CANU, rukovodilac Instituta za jezik i književnost „Petar II Petrović Njegoš”, porf. dr Jelena Knežević, Filološki fakultet UCG, i prof. dr Sonja Tomović Šundić, predsjednica Odbora za filozofiju CANU, Fakultet političkih nauka, Univerzitet Crne Gore.
O ovom njemačkom romanopiscu i pripovjedaču poznato je da je rođen u njemačkom gradu Libeku 6. juna, u staroj i uglednoj trgovačkoj porodici. Bio je drugo od petoro djece trgovca Tomasa Johana Hajnrifa Mana i Julije de Silva Bruns, porijeklom Južnoamerikanke. Bio je oženjen Katjom Pringshajm, kćerkom minhenskog profesora matematike sa kojom je imao šestoro djece, od kojih će neka, kao Klaus, krenuti očevim stopama i postati književnici.
Tokom Prvog svjetskog rata Tomas Man je zbog političkih stavova došao u sukob sa bratom Hajnrihom. Neposredan povod za netrpeljivost bilo je objavljivanje Manovog teksta Fridrih i velika koalicija (Friedrisch und die grosse Koalition) u kojem je branio njemačku politiku.
Ipak, dvije decenije kasnije, u vrijeme uspona Hitlera, Man uviđa opasnost od nacizma i drži 1929. godine govor koji je 1930. godine objavljen pod nazivom Apel razumu (Ein Appell an die Vernunft). Kada je tokom 1933. godine, zajedno sa suprugom putovao po Evropi i držao predavanja, sin Klaus i kćerka Erika mu šalju upozorenje da se više ne vraća. Kuća Manovih je konfiskovana; tada je i donijeta odluka o deportaciji Manovih u logor Dahau. Manova djela su u Njemačkoj bila zabranjena.
Manovi se zadržavaju u Švajcarskoj, u malom mjestu blizu Ciriha. Od 1934. Man putuje više puta u Ameriku gdje drži predavanja, da bi konačno postao profesor na Prinstonu 1938. godine. Dodobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.
Profesorica Knežević je govorila O mladosti i kraju epohe — razgovori na sijenu i razgovori na kapiji — kroz pokušaj uporednog čitanja Andrića i Tomasa Mana u romanima Na drini ćuprija i Doktor Faustus.
- Za ovaj roman se može reći da je u njih provalila istorija, ali kao što je to istorijsko posredovano da bi postalo poetsko, tako su i svi predloženi društveni i filozofski koncepti posredovani sredstvima poglavito realističnog pripovedanja sa elementima modernizma. Doktor Faustus smatra se jednim od Manovih najkompleksnijih i najambicioznijih djela, iako je nemalo i kontroverzno primljen. Roman je objavljen 1947. i nastaje u američkom egzilu, predstavlja književno suočavanje sa duhovnim i političkim uzrocima njemačkog nacionalizma, koji je doveo do katastrofe svjetskih razmjera u prvoj polovini 20. vijeka. U središtu romana je lik Adriana Leverkina, avantgardnog kompozitora dodekafone muzike, koji u potrazi za genijalnošću sklapa pakt sa đavolom. On simbolički utjelovljuje njemački duh, koji je iz estetskog humanizma i idealizma skliznuo u destrukciju. Roman osvjetljava vezu između duhovne klime muzike kao centralnog izraza stvaralačkog impulsa njemačke nacije i političkog i duhovnog pada u varvarstvo. U svom predavanju o njemačkoj kulturi, Man eksplicira da grešna ideja osvajanja svijeta treba shvatiti kao izraz njemačkog univerzalizma koji je svoju prvobitno čistu formu našao u muzici. Taj univerzalizam se tokom XIX vijeka nakalemio na ideju moći i prelio seu politiku. Odmah proizilazi da u osnovi njemačke težnje ka svjetskoj dominaciji leži ista ona faustovska oholost koja pokreće i umjetnika u njegovoj težnji ka muzičkoj hegemoniji. Faustovski motiv, u vezi sa Ničeanskom filozofijom, otvara prostor za oštru kritiku nacionalsocializma, a Man je bio više nego oštar kritičar nacionalsocializma, i za razumijevanje kako je njemačka kulturna istorija zapravo kultivisala nacionalsocializam - naglašava Knežević.
S druge strane, posredstvom proširenog autorskog komentara, dosljedni realista Andrić daje cjelovitu sliku mladog naraštaja i prezentuje ideju o vezi mladosti i slobode.
Kako je, između ostalog pojasnila Knežević, Andrić oblikuje panoramu vladalačkih ideala i zabluda, a u pozadini idejnog sudara scena je uokvirena prolaskom nekih drugih vladara, bez ikakve ideologije, koji su pijani, i čiji dolazak iz bordela zapravo simbolički razgrađuje visinu diskursa i podsjeća na odnose svakodnevice.
- Razgovore na sijenu, Tomas Man smješta u 13. poglavlju doktora Faustusa, oblikujući scenu razgovora mladih intelektualaca, članova teološkog studenskog udruženja, koji na izletu kroz Tirinski krajolik, provode noć u staji. Ta staja postaje mjesto intenzivne idejne razmjene i preispitivanja identiteta, generacijskih vrijednosti i sudbine nacije... U nizu refleksivnih i visoko stilizovanih replika, mladići raspravljaju o prirodi, mladosti i njenom pravu na samosvijest i društveni status, ali i ulozi umjetnosti, religiji. Suzdržani posmatrač i učesnik izražava skeptičan stav prema kultu mladosti kao legitimnom životnom obliku. On relativizuje ideju o spontanom jedinstvu mladosti i prirode, tvrdeći da se mlađi čovjek boji prirode i da se okreće ka duhovnom - istakla je Knežević.
I Andrić i Man strukturiraju scene kao retroaktivne narative osvijetljene istorijskim iskustvom koje će se tek ispuniti katastrofom. Autori prostor ne tretiraju kao neutralnu pozornicu, već kao aktivni element poetike prostora, mjesto označavanja i artikulisanja značenja.
- Protagonisti su nosioci određenih istorijskih ideoloških pozicija koja pisac dramaturški suprotstavlja kroz njihov govor, čutanje ili unutrašnji monolog. Tako, dijalogiziranje funkcioniše kao sredstvo za predstavljanje suprotstavljenih pogleda na svijet, ali i kao strategija kojom sveznajući pripovjedač zadržava distancu i dopušta višeglasije perspektiva. Ideje postaju dramatizovane pozicije unutar višeglasnog prostora romana. Ono što je možda najupečatljivije, to je idejni kontekst, koji reprezentuju, otelovljuju ovi mladići koji učestvuju u jednom i drugom razgovoru. I oni se mogu svesti na dva načelna koncepta, s jedne strane država kao nacionalna, s druge strane država kao socijalna - istakla je Knežević.
Prof. dr Sonja Tomović Šundić, govoreći o Egzistencijalnoj strepnji u Manovom romanu „Čarobni breg” je kazala da joj je zadovoljstvo da može da govori o jednom od najvećih književnika koji pripada njemačkoj naciji, jednom od najvećih književnika 19. i 20. vijeka, koji je na svoj način književno dao odgovore na velika pitanja epohe.
- Sam roman Čarobniu brijeg zapravo je nastao na Faustovskom mitu jer on i sam u naslovu kaže da se koristio Faustovim stihom "Breg je večeras toliko ludo čaroban". Svijet o kome govori Tomas Man je zaista toliko ludo čaroban da nas očarava, začarava i omamljuje i nakon njegovog čitanja i nakon toliko vremena koje je proteklo od njegovog stvaranja. Tomas Man je bio epoha. Tomas Man sam kaže da je zadatak književnosti ili zadatak književnika nije samo da živi svoj lični život, nego da živi život epohe i da daje odgovore na epohu. Zato su njegovi romani u prvom redu Čarobni breg, a i svi drugi romani, intertekstualni, interkontekstualni.
U književnom smislu njegovih romana, kako naglašava Tomović Šundić, karakterizacija njegovih likova je napravljena tako da oni svi zapravo izražavaju ideje.
- Svaki od njihovih likova zapravo je lik ideje. I to je ono što je karakteristično za sve njegove romane. On govori o hitlerizmu u doba njegovog uspona. Lako je biti protiv neke ideologije kada se ona odigra i kada se sve karte na stolu, znači kada mi znamo šta se sve činilo u ime određenih ideologija. Teško je biti kritičar ideologije u vremenu njenog uspona, znači u vremenu uspona hitlerizma, dakle neposredno pred drugi svjetski rat, Tomas Man je hrabro ustao i u svojim dnevnicima natkrio najozbiljniju analizu i kritiku hitlerizma i nacionalsocializma. To su dakle ideologije zla, ideologije nasilja, od kojih treba da se stidi svaki plemeniti Njemac, a kao što kaže Tomas Man, danas je plemenita Njemačka u Njemačkoj bezzavičajna, na scenu su došli mrski gepovskii, jedan užasni Hitler, koji su postali religija Njemaca. Što stanje druha, kaže Tomas Man, koja je Evropu udaljilo od kulture, a svele je dakle na jednu masovnu podršku monstruoznim projektima oličenim nacističkim vođama, totalitarnim ideologijama, zapravo jeste ono što je on vidio, što je predvidio i ono što je on na neki način i svojim životnim iskustvom prosto platio visoku cijenu, jer je morao da napusti Njemačku, da je bio u Americi, predavač na Prinstonu, da se vraća u Švedsku i tek nakon Drugog svjetskog rata on se praktično mogao vratiti u svoju domovinu. Čarobni breg, to je jedno od najkompleksnijih dijela Tomasa Manna, od koga mi izražava samu suštinu suštine njegovog filozofskog pogleda na svijet. Čarobni breg, to je slika Evrope, to je dakle jedno mjesto utopijsko, to je potraga za svijetim gralom, njegovom glavnom i nakon Hansa Castropa. Dakle, to je traganje Evrope na prekretnici dva velika svjetska rata. Znači, on je, Tomas Man, počeo da piše 1913. godine, a završio je nakon Drugog svjetskog rata. A kao neposredan povod za njegovim interesantnim iskustvom, kada je njegova žena liječena od teške bolesti u Davosu, pratio je Tomas Man, i onda mu je ljekar otkrio mrlju na plućima. Znači, Tomas Man ovdje, iz sopstvenog iskustva, zapravo dokazuje da bolest civilizacije pogađa svakog, da svi postoje pacijenti, svi postoje što je njihova bolest. Znači, biti zdrav u bolestnoj situaciji, bolestnoj civilizaciji je nemoguće - pojašnjava, između ostalog, Tomović Šundić
U završnoj riječi pof. dr Siniša Jelušić govorio je o Umjetniku i stvaranju u djelu Tomasa Mana.
- Kako iz sistema književne poetike i teorijske vizure Tomasa Mana odgovoriti na pitanje u čemu je suština umjetnika i njegovog, naravno, stvaralačkog umijeća, odakle ono proizilazi. Pošto je Tomas Man veliki, višeznačni umjetnik, nesumnjivo, njegovo linearno tumačnjen jednostavno nije moguće. Prema tome, sve se može uzeti kao jedan hipotetičan predlog koji se osporava. Riječ je o dominantnom značenju poetike Manovog književnog teksta, koja se može promišljati i zato jeste dominanta...
Primjenom modela fenomenološke analize porf. dr Jelušić polazi od dva nivoa suprotnosti.
- Uopšte te binarne pozicije su u ovom slučaju veoma bitne. Prvi nivo je ta dihotomija, razlika između umjetnika, dakle, umjetnika, stvaralca i na drugoj strani onoga drugog, koji egzistira iznad umjetnosti, to je okružujuće društvo i građanstvo. Zato ono kad sam na početku pomenuo onu relaciju porodičnu, da na jednoj strani imate oca koji je jedan hladni, pragmatični trgovac, na drugoj strani imate majku koja u sebi ima duh zapravo u jednoj latinskoj eruptivnoj kulturi, ovog dionizijskog u pravom smislu, to je jedan vrlo jak sukob koji sam Tomas Man prvo duboko proživljava. I onda projektuje na ovaj svoj problem definisanja pojma vrijeme. Dakle, u kritičkoj literaturi o Tomasu Mannu prevladava stav o toj dihotomiji na jednoj strani umjetnika i neumjetničkog okruženja. To je nepremostiv raskorak, to je vrlo bitno znatiu. Sam Tomas Man piše, u svakom pogledu, umjetnik, pisac, pjesnik, muzičar, je ozlogašteni šarlatan, koji od društva ne bi smio ništa očekivati i u stvari ne očekuje ništa drugo do tih predstava. Dakle, ovaj niz koji započinje binarnim opozicijama, u kojim se bitno razlikuje umjetnik od onog drugog, što ne pripada svijetu umjetnosti, duha i života. Dakle, ovdje nije odnos i-ili, nego isključivo odnos ili-ili. Dakle, apsolutna isključivost. Imućen, zdrav, pristojan čovjek, da čujemo i glas Tomasa Mana, nikada ne piše, ne glumi, niti komponuje. Pogledajte kakav je to radikalan rad. Jer zdravo i snažno osjećanje nema ukusa. Gotovo je sa umjetnikom čim postane čovjek i počne osjećati - kazao je, između ostalog Jelušić.
