Ona je danas, na komemoraciji povodom smrti Bulajića održanoj u sali Ministarstva kulture i medija, podsjetila da Bulajić iz Vilusa počinje svoj put i kao tinejdžer se pridružuje partizanima.
- Neobičan je njegov početak kao šegrta Vatroslava Mimice i put do italijanske stipendije. Još neobičnijo uspjeh filma ‘‘Vlak bez voznog reda‘‘ kao potvrda teze da se može zvjezdano uspjeti, uhvatiti voz uspjeha i iz male sredine i usprkos svim lošim šansama - navela je Vujović.
Podsjetila je da su njegova djela, partizanski filmovi spektakla, nagrađivani Zlatnim lavom u Veneciji, Zlatnom nimfom u Monte Karlu, nagradama za režiju u San Sebastijanu i Nju Delhiju, Zlatnim medaljama na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, nagradom Zlatni klas za najbolji film u Valjadolidu, nagradama publike i mnogim drugim.
- Nagrađen je i sa nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju. “Kozara”, “Bitka na Neretvi”, “Veliki transport” predstavljaju najbolje primjere ovog žanra, sa jakim uticajem italijanskog neorealizma. Ne smijemo zaboraviti, kandidaturu za nagradu Akademije filmske umjetnosti i nauke – Oskar 1970. godine, u kategoriji Najbolji film na stranom jeziku - rekla je Vujović.
Prema njenim riječima, u njegovim filmovima - politički etos zajednice je kolektivni heroj, koji nije samo ideološki koncept, već je često utelovljen kroz karaktere koji se suočavaju s velikim izazovima, bilo da se radi o ratu ili o društvenoj borbi.
- To proučavanje društvene zajednice i njeno kretanje, iz sela u grad, iz planine u ravnicu, iz patrijatrhata u uređenje gdje i ženske priče imaju značajno mjesto - najbolji su primjeri Bulajićevog iskustva - navela je Vujović.
Kazala je da joj kao kao ženi imponuje što je Bulajić još 50-ih godina nerijetko žensku priču u svojim filmovima stavljao kao centralnu među pričama, kao što je kako je ukazala, taj narativ dominantan i u ‘‘Uzavrelom gradu“, filmu kroz koji razumijemo seoski tip žene i njenu borbu kroz koju traga za harmonijom i pobjedom vlastite egzistencijalne vidljivosti.
- Pripadam generaciji koja je znala za partizanske filmove i kojoj su oni bili kod za zdravo odrastanje i vaspitanje, slika crno bijelog svijeta iz koje se učismo jasnoj granici između dobra i zla, između crnog i bijelog - kazala je ministarka.
Podsjetila je da je Bulajić stvarao cijelog života, a da je najbolja djela snimio u najboljim godinama Jugoslavije, navodeći da se zato i kaže da je životom utjelotvorio jugoslovenski modernizam.
- Nije ćutao ni u toku, ni nakon raspada Jugoslavije, ali nije govorio filmskim jezikom, već jezikom građanina, Crnogorca u Zagrebu. Smatra se da je doprinio otopljavanju međuljudskih i međudržavnih odnosa Crne Gore i Hrvatske. Dugo je poživio i svoj stvaralački i ljudski život i ostavio nam kultna ostvarenja bez kojih se ne može razumjeti polet poratnih generacija u stremljenju za srećom i boljom sjutrašnjicom - istakla je Vujović.
Poručila je da je Bulajić vidljiv i svojim djelima i svojom ličnošću, navodeći da će biti još vidljiviji kako bude prolazilo vrijeme.
- Jer umjetnost je neprolazna. I istorija, na ovim našim prostorima. Tako da, nema sumnje, živjeće njegova djela - zaključila je ministarka.
Scenarista i dramaturg Stevan Koprivica kazao je da je Bulajić imao veliku količinu energije i kreativne snage koja se teško može ugasiti smrću.
- Veljko Bulajić je bio čovjek neprestanog i nepresušnog potencijala koji je iskazivao ne kao reditelj svih ovih filmova koji su navedeni, već i kao čovjek koji se angažovao na kulturološkoj profilaciji Crne Gore, Jugoslavije i kinemotagrafije u evropskim kontekstima - naveo je Koprivica.
Kazao je da je jako teško u ovom momentu reći da Veljka više nema.
- Ima ga, ne samo zahvaljujući njegovom djelu koje će ostati za zaostavština za budućnost, nego zbog njegove nepresušne energije koja ne može da nestane - naveo je Koprivica.
Ukazao je da se Bulajić bavio sudbinom malog, običnog čovjeka.
- Neki put više pamtimo ljudske priče, nego sve one velike ratne zahvate i opreacije. Dakle, Veljko je bio na strani malog, običnog, pubunjenog čovjeka na liniji njegove antuifašističke misli ne samo u ideološkom smislu, nego i u smislu poimanja svijeta koji je duboko utkan u nešto što se zove savremena evropska ljevica - rekao je Koprivica.
Smatra da je ono što će ga zauvijek svrstati u istoriju ne samo kinematografije, već i civilizacijskog određenja Crne Gore, bivše Jugoslavije i evropske kinematografije je njegovo bespogovorno i neograničeno poznavanje tehnike i zanata filma.
Reditelj Andro Martinović, koji je sarađivao sa Bulajićem, kazao je da je Veljko imao dug i dobro proživljen život.
- Uspio je u njemu da bude jedan od junaka svojih budućih filmova – partizan koji je onaj koji prenosi poruku. Naslućujem da je tada naučio kako, kad nešto treba da saopšti, to učini na slikovit i uzbudljiv način. Kasnije će, ono što ima da kaže, prenositi milionima gledalaca posredstvom slika u pokretu. Uspio je tako da i u svojoj zemlji, onoj velikoj zemlji, postane sinonim za profesiju filmskog reditelja -rekao je Martinović.
Reditelj Branko Baletić kazao je da je Veljko bio čovjek strasti, a ne protokola.
- Veljko se vezao za ljude sa kojima je radio. On je bio praktičan čovjek, borio se za svoje filmove i kolege. Veljko je bio čovjek koji je iznad svega volio Crnu Goru. On je znao naše mane i kvalitete, uticao je na sve nas i tjerao nas je da budemo bolji nego što jesmo - istakao je Baletić.
,
