Božić je. Voljela bih da ste ga svi proslavili baš onako kako ste poželjeli. Nekako je sve ovo oko korone, pomalo i posložilo stvari na svoje mjesto. Ljudi su se iznova okrenuli svojoj porodici, okupili na svoja ognjišta, posvetili se roditeljima, djeci i domu. I sada dok dogorijeva svijeća na našem stolu, shvatam da sam zaista srećna i da jedini mir čini ovo par ljudi oko mene. Rekla sam drugarici, živimo pravu idilu, baba, deda, djeca, peć, vatra pucketa, trpeza puna. Samo nam fale pahulje i sve je kao iz bajke. Srećni smo što imamo mir i dom, što imamo jedni druge, što je molitva samo da nam Bog podari zdravlja, ostalo je sve manje važno. Sa TV-a i dalje loše vijesti. Broj zaraženih ovom opakom bolešću i dalje raste, broj umrlih. Ljudi su postali brojevi i statistike. I blagi nemir mi prožme tijelo, kada shvatim da neko večeras napušta ovozemaljski život, možda neko mlad, da se neki u bolničkim posteljama bore za još jedan dan il` udah. I dok okrećem pogaču u mislima sa svim stradalnicima. I zaista nije ovo samo priča za novine. Ja sam zaista mislila na sve te ljude. Bolesne, nemoćne, same.. Na one koji, ovih dana, spavaju u kesama, u šatorima, kontejnerima. Mislile sam na one kojima je zemljotres razorio dom, odnio život dragog bića, stvorio patnju. Da li se to priroda, na najgori mogući način, obračunava sa nama? Pa, baš zato, jer nismo znali da je cijenimo, jer nismo znali da budemo zahvalni. Previše se zlobe i nekog bijesa uselilo u ljude. Rijetki su oni koji te pohvale kad uradiš nešto dobro, koji zahvale kad si plemenit, koji primijete ljubav koji širiš, jer.. Mnogo je lakše sijati razdor i mržnju, neki pakao, koji nikome ne treba. A svi smo spremni da sudimo. A svi treba da krenemo od svog dvorišta. Pa na blagu riječ da „udarimo“ još blažom, da mijenjamo odnose „svekrva -snaha“, da ugodimo mužu i djeci, jer oni su osnovna jedinica društva, porodica. I onda kada je naša porodica uređena, bićemo dobar primjer kako treba, kako valja. Pomisliće drugi „eno, kako Bisa i njeni mogu, a što ne bih i ja“ i onda jedan preobražaj, drugi..treći i lavina kreće i sve ide na bolje. Da, zaista mislim da treba činiti dobro. Jer ipak se negdje to naše dobro, dobrim vrati. Kruži ta energija i kad se najmanje nadate, odnekuda se stvori, zasija i pojma nemaš zašto, bivaš nagrađen. Ali kako dobro radiš bez krajnjih namjera, ta nagrada na kraju uvijek bude i najslađa. Zato, ove blage dane iskoristite na najbolji mogući način. Činite i mislite samo dobro. Pokušajte, sve je stvar treninga. Tako sam ja počinjala. Činim dobro, i na prvoj prepreci zastanem „ali ovo nema smisla, ljudi se prokleto nezahvalni, podli i zli, zašto bih ja bila bolja?“ A onda shvatim da ne treba da odustanem. Jer ako odustanem ništa nisam uradila, biću kao i drugi, ista. Onda nastavim i odlučim da uživam u toj sopstvenoj igri sa samom sobom. Pokušajte. Na početku je teško, kasnije ide lagano. Pa ni maratonci nisu odmah istrčali pet kilometara, startovali su sa pedeset metara, pa sa sto, onda kilometar, pa dva, tri i sve tako do cilja. I što je cilj bivao izvjesniji mi smo bivali srećniji. Neće biti lako, ni najmanje, ali ne odustajati. Sve je stvar treninga i kontinuiteta. Evo, za početak je dovoljan osmijeh. Nosite ga svuda, u radnjama, trafikama, prodavnicama, na šalterima. Vidjećete kako jedan osmjeh mijenja sve. Probajte u ovom blagim dama, dok slavite Božić, najradosniji praznik, da i sami budete radost. Sreća. Zadovoljstvo i zahvalnost. Posjetite komšiju za kog znate da je usamljen. Ponesite kolač, malo dobre energije, popričajte sa njima. Usamljeni ljudi su nerijeto i tužni. Odigrajte partiju šaha ili pogledajte seriju. Pravite se da vas to savršeno interesuje i zanima. Dajte im na važnosti. Provjereno, vi ćete se osjećati bar tri puta bolje. I budite zahvalni. Večeras, prije nego vam tijelo legne u topao krevet i zagrlite kraj sebe drago biće, pomislite na sve koji nemaju ni jedno ni drugo. I ono, što vam uvijek govorim..volite se, volite..a vas voli Bisa. Srećan vam Božić i blagi dani..