Ali da se nadamo da hoće dok još možda neki odolijeva vremenu, betonizaciji i nemaru. Svi ti bunari su više od običnih vodozahvata, oni u svojim zidovima kriju brojne priče, a u žljebovima od konopaca tragove života i podgorička sjećanja.
Starovarošani Mirko Vukčević i Todor Vučković ispričali su više nego zanimljive priče, na prvi pogled obične, a kad se zagledate u njih vidite tek koliko je bogastvo tih riječi. U svom novinarskom poslu okrenuli smo brojne brojeve telefona relevantih za ovu priču, mi smo barem smatrali da su relevanti, ali jednostavno nijesu znali odgovore. Zato Mirka i Todora obavezno pogledajte u video zapisu skeniranjem QR koda, ili na našem portalu.
– Znam kako ne znam, mi smo Cikotići znali ne svaku ulicu no svaki kamen gdje se nalazi - kaže Todor Vučković.
On svjedoči kako su se asfaltirale ulice, a svi ti bunari bili „na ćoškovima, ostavljenim proširenjima kako bi mogu da prođu volujska ili konjska kola“ na njih su stavljane betonske ploče i zatrpavani su. Sada kaže, posebno treba vidjeti ima li još koji bunar da je pretekao od savremene devastacije, a čiji je kamen imao žljebove od konopaca kojim su se vukle kante napunjene vodom.
– To nije bio jedan žljeb, to je na cijeli krug. Tu samo što bi rekli, jedan prst ima da nema žlijeba. E sad da ima takav neki autentični bunar to bi bilo interesantno da se zaštiti - kaže Vučković.
On je ispričao i priču kakvu su zadužbinu Staroj varoši ostavili Čubranovići.
– Svojevremeno je jedan putnik namjernik koji je obilazio Podgoricu, tražio prenoćište. I gdje - kod najbogatijih Staropodgoričana. Kod svakoga gdje je zakucao vrata su mu bila zatvorena. Došao je na vrata Jaka Čubranovića, kucao, on mu je otvorio - ja sam putnik namjernik, ne znam gdje ću, ne mogu da nađem prenoćište. Izvolite. Jako je ukućanima rekao - ovome našemu musafiru, kako su tada govorili za gosta, dajte večeru. Međutim, on je odbio uz zahvalnost i kaže hoće samo da prenoći. I prenoćio je to veče. Kako je Jako je imao konje, ustajao je rano, i vidio je da je i gost ustao rano. Moram kaže da putujem. Pa kako da putujete, morate da ostanete da doručkujete. Ne, ne, meni se žuri, moram da putujem, rekao je. I dok su se pozdravljali, rukovali Jako je osjetio da mu je u ruku ostavio neki predmet, metalni. I dok je gledao taj predmet, gosta već nije bilo nigdje. Bila je to kovanica, zlatna. Iako se bavio trgovinom, poznavao je sve te valute ali tu nikad u životu nije vidio. I on je novac ponio kod odže. Odža mu je rekao, ovo je veliki novac najbolje bi bilo da ga zamijenite za novac koji je u opticaju i sa tim novcem da napravite bunare kroz Staru varošu, koliko možete da napravite. I on se složio, te je sa tim novcem napravio nekoliko bunara. Tačno ne znam koliko, ali u svakom slučaju više tih bunara - priča Todor Vučković.
Todor priča da je u dvorištu njihove porodične kuće bio bunar.
– Na stari grad Nemanjića bio jedan bunar, ovdje kod česme kod džamije. Krpuljevići imaju bunar u kući, iza Pejton zgrade... - kaže on.
Kod današnjeg poligona postoji bunar, sa neuglednim crvenim metalnim poklopcem, za koji se inače, veže jedna od ljepših ljubavnih priča stare Podgorice o lijepoj Feridi i kapetanu Raičkoviću. Umjesto da se ovo mjesto uredi i pretvori u mjesto iz priča „Šta vidjeti u Staroj varoši“ teško je naći nekoga da autentičnim naglaskom sve ispriča. „Danu“ se posrećilo jer je Starovarošanin Mirko Vukčević priču koju je čuo od oca rado podijelio sa nama.
– Ovdje je živio Bećir Beg Osmanagić i imao je prelijepu kćerku Feridu. Gdje je sada poligon tu je bio Vojni stan crnogorske vojske, a u njemu dva potporučnika Raičković i Nenezić. Obojica zaljubljena u lijepu Feridu. Jedne večeri ona je došla na bunar da uzme vodu, naišo je Ilija Raičković i ona je sa njim otišla u Lješansku nahiju. Vjenčali su se i ona je promijenila ime iz Ferida u Milica. Kada je otišla Nenezić je tražio prekomandu, a Bećir beg išao kod kralja Nikole za savjet jer je Ferida bila obećana paši u Skadar. Kralj Nikola mu je kažu rekao da ostavi sve kako je jer „Ljubav je ljubav“ - priča Vukčević.
Vukčević se sjeća kad je na ovom bunaru bio „kotur za vađenje vode”. Voda se koristila za piće, a onda kako su stigle česme i vodovodi potpuno je zanemaren.
– Ja bih volio, kao Staropodgoričanin, da se ovo uredi, ujači konstrukcija, povadi kamnje iz bunara, ponovo napravi kotur i da to bude turistička atrakcija. Valjalo bi da se stavi i tabla recimo napiše „Ljuba(f)v Feride i Ilije“. Narod bi to gledao i interesovao bi se pa bi se i ove priče više slušale. To bi bilo baš lijepo - smatra Vukčević.
Vukčević kaže bio je bunar na Ćerića rogu, pa u sokaku kod Bešlića, kod Direkcije pošta, Ljubović ulici...
