Budućnost se oprostila od Branislava Drobnjaka: Bio je prijatelj, učitelj i drugi otac

-Deset godina u plavom. Deset zlatnih, vjerovatno i najboljih godina naše Budućnosti. A iz Podgorice – pravo u reprezentaciju velike i snažne Jugoslavije. Da zaustavi Jana Raša, jednog od najboljih tog vremena. I zaustavio ga je onako kako je samo Bodo znao – čvrsto i snažno, a opet otmeno i elegantno. Zvali su ga velikani jugoslovenskog fudbala, ali ih je odbijao. Ostao je vjeran plavo-bijeloj boji. Čuvao je leđa i pomagao da odrastu Savićević, Mijatović, braća Brnović, Leković, brat Anto... Bio je veliki igrač, prijatelj, učitelj i drugi otac. Sve istovremeno. I sve nekako nenametljivo, iz drugog plana. Takav je bio naš Bodo. Branislav Bodo Drobnjak. Legenda. Velikan Budućnosti. Čovjek koji je danas otišao, ali je iza sebe ostavio mnogo više od 202 utakmice i pet golova, koliko je u plavom dresu upisao od 1978. do 1989. godine. Ostavio je trag u klubu, u ljudima koje je učio i čuvao, u generacijama koje su uz njega odrastale. A ostavio je i riječi koje danas zvuče kao amanet svim budućim generacijama.

-Budućnost? Sa ponosom sam joj dao decenijsku mladost, ali je ona meni dala sve u fudbalskom životu. To je institucija, emocija i najveći klub, jer Budućnost jednostavno morate da osjećate.

Takve riječi ne odlaze. Kao ni ljudi koji su sebe zauvijek utkali u Budućnost. Počivaj u miru, Bodo – saopštila je Budućnost.