Radio je u osam arapskih zemalja, u četiri je osvajao trofeje, u tri bio prvak države. Sve u svemu, ukupno osam trofeja. Dakle, najprovjereniji recept za uspjeh je angažovanje Jovovića. Trideset godina požrtvovanja za fudbal, bezbroj stresnih situacija nisu uspjeli, ni da ugase ni da smanje njegovu želju za stalnim napretkom, za trofejima.
- Nisam se umorio, niti izgubio ambicije, jer jednostavno to, bar po meni, u ovom poslu je nemoguće. Kao što kada sjednete na neko drugo radno mjesto, želite da radite najbolje, tako je i sa trenerskim poslom - ističe Nebojša, koji je u njegovoj Crnoj Gori, od prvoligaških klubova, samo predvodio Sutjesku.
Jovović, nenadmašni režiser vrhunskih fudbalskih hitova. U osam arapskih godina "snimio" je osmodjelni serijal " Trofejni put". Suština obično stane u jednoj riječi. Ali jednostavno ne postoji ta metafora, i taj epitet koji bi dostojno opisali Nebov šampionski put. On žudi za sledećim izazovima, čim splasne pjena na šampanjcu. Nakon osvojenog prvenstva Kuvajta, on želi i trofej u Kupu. Na pitanje zbog čega je to tako, Jovović kaže:
- Mislim da je to zbog mog porijekla, vaspitanja. Postoji jedan dio čovek koji on nosi kroz čitav život, iz porodice, a naravno, vremenom čovjek stekne razna nova iskustva. Te dvije stvari, čine vas onakvim kakvim jeste. Ta želja za pobjedom, postala je sastavni dio mene. Ta energija da se nešto uradi, učinili su od mene ono to što sam. Dalje, čovjek mora da odredi prioritete u onome šta radi. U mom slučaju prioriteti. u poslu su vrlo jednostavni, a sastoje se u tome da uvinjeek imam u glavi predstavu o onome šta radim, i želju da uviek dam maksimum.
Jovović nije samo odličan trener, već i izuzetno zanimljiv, elokventan čovjek sa kojim se o fudbalu može razgovarati satima. Njegove ideje su originalne, razmišljanja logična.
- Praktično svake sezone krećeš iz početka, jer ako nije u pitanju novi klub, onda je nova ekipa. Kuvajt je bio ne mali izazov za mene, a sa druge strane, trener ne smije da bira posao i klub, već da radi i dokazuje se. Dolazak u Kuvajt, se zaista pokazao kao više nego ispravan korak. Vrijeme rada i vrijeme rezultata se često i ne poklope. I onda se naravno pitaš kojom stazom, a htio bi da si stvaralac, ali ipak, da se ne zavaravoma, rezultat određuje tvoju sudbinu. Ponekad nije loše da se vratiš na prošlost, međutim stalno tražiš novi cilj, novi izazavov. Uvijek sam naglašavao da su uspjesi, ogromna zasluga ljudim igrača sa kojima radim. Sada su tu Marko Jovanović, Darko Lubarda, Blažo Igumanović.
Toliko trofeja, da li postojala formula, ili čarobni štapić?
- Nema dileme da se trofeji, titule najduže pamte, ali eto moj najveći trenerski uspjeh nije trofej, već plasman u finale Arapske Lige šampiona sa jordanskim Fejselijem 2017.. Taj ulazak u finale, otvorio mi je vrata svih bliskoističnih država, Čarobni štapić ne postoji, postoji samo sistem rada, rad, i samo rad. Najteže je uvjeriti igrača da nešto može, predočiti mu sopstveni kvalitet i mogućnosti. Važan je, znači, voljni momenat, ali i psihološki. Dobar rad i rezultatm eto i ovoga puta su se poklopili, ali često se i ne poklope i onda se pitaš kojom stazom, a hteo bi da si i stvaralac, pa logično, i da primiš zasluženo priznanje. Ja ne mogu ziheraški. Trener je isto, ili bar slično, reditelju u pozorištu, zatim pedagogu, učitelju, psihologu. Dobar trener je rijetka ptica, filozofske vokacije, ali i alhemičar, koji uvijek zna kako dobar rad, pretvoriti u trofeje – pokušava Jovović da telegramski definiše profesiju, koja je praktično njegov život.
