I dok je 21. maja 2006. godine bila podijeljena u blokove za nezavisnu Crnu Goru i za zajedničku državu sa Srbijom, Crna Gora i danas, nažalost, živi u "blokovima" u kojima najčešće strada običan građanin.
Na referendumu održanom na današnji dan prije 19 godina Crna Gora je obnovila samostalnost. Na pitanje "Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodnopravnim subjektivitetom?", 55,5 odsto građana je zaokružilo "da". Glasalo je 86,5 odsto od ukupnog broja birača. Iako su postojale optužbe o pokradenom referendumu, nezavisnost Crne Gore proglašena je na sjednici parlamenta održanoj 3. juna te godine.
U nezavisnoj Crnoj Gori danas žive 623.633 stanovnika, što je oko 8.600 više nego 2006. godine, kada ih je bilo 615.025. Iako je posljednjih godina došlo do znatnijeg rasta plata i penzija, upitno je koliko je to uticalo na bolji standard građana, s obzirom na ekstreman rast cijena, kako hrane, namirnica, usluga, tako i kirija i cijena nekretnina. Stanovnik nezavisne Crne Gore u 2006. kvadrat stana u novogradnji prosječno je plaćao 1.087 eura na nivou države, odnosno 868 eura u Podgorici. Stanovnik nezavisne Crne Gore u 2025. godini kvadrat stana u novogradnji plaća 2.158 eura na nivou države, odnosno 2.066 eura u Podgorici. Zbog ogromne cijene stanova, nepovoljnih stambenih kredita, ali i nepostojeće državne stambene politike, veliki broj građana Crne Gore, kojima krov nad glavom predstavlja nedosanjani san, danas živi gore nego 2006. s obzirom na višestruki rast kirija posljednjih godina.
Međutim, i danas, kao i 2006. godine, mimo svih državnih politika ostaju najugroženiji stanovnici Crne Gore, oni koji žive na samom rubu siromaštva (a koji čine petinu stanovništva) ili oni koje je "naš" ili "njihov" blok svojim (pogrešnim) politikama već gurnuo preko ivice. Za stotine eura povećane su penzije, plate, porastao je bruto domaći proizvod, ali i javni dug, i dok svako na svoj način tumači najniže stope nezaposlenosti ili rekordne stope zaposlenosti, siromašni građani i danas od države dobijaju devedesetak eura na ime socijalne pomoći. I takva pomoć za 19 godina porasla je za nekoliko desetina eura.
Iako je Komitet Ujedinjenih nacija (UN) još 2014. prepoznao probleme u domenu socijalne politike i Crnoj Gori preporučio da poveća iznos socijalnih davanja kako bi se obezbijedio odgovarajući životni standard osobama i porodicama, posebno starijima, licima sa invaliditetom i onima bez posla, kao i da osnuje skloništa za beskućnike i adekvatno zbrine takozvane socijalne pacijente iz psihijatrijske bolnice u Dobroti, ni DPS vlade prije 2020, ni posttridesetoavgustovske vlasti nijesu smatrale da ova pitanja treba da budu prioriteti u njihovom radu.
Nasuprot tome, i "oslobodioci" su nastavili sa politikom partijskog uhljebljavanja u javnoj upravi (koja je danas u odnosu na DPS eru konkurentnija u odnosu na privatni sektor po platama i uslovima rada), nepotizmom i kronizmom, bahaćenjem sa službenim vozilima i možda još izraženijom "potrebom" za službenim putovanjima ili, bolje reći – ekskurzijskim posjetama Americi, Japanu, Kubi, evropskim zemljama, o trošku građana, podrazumijeva se.
