Piše: Prof. dr Rajko Šofranac
Vrijeme prolazi, a ostaju uspomene posebno kada se život prenese u sjećanje. Dvije su godine od smrti velikog čovjeka i intelektualca, profesora Branka Кostića.
Sjećanje na njega je veoma svježe. S pravom se kaže da nije jednostavno živjeti i poslije smrti, jer na to treba bez štednje časno potrošiti čitav život, kao što je to, bez sumnje, radio Branko.
Prof. dr Branko Кostić potiče iz porodice u kojoj je tragična istorija naših prostora dovela do toga da nije zapamtio oca, koga su strijeljali Italijani tokom Drugog svjetskog rata, kao što ni njegov otac nije zapamtio svog oca, koji je poginuo u Prvom balkanskom ratu. Nabrajanje daljih predaka dovelo bi nas do samog izvora jedne od najplemenitijih loza u Crnoj Gori. U takvoj porodici, i na temeljima tog tradicionalnog bogatstva Branko stiče prve karakterne osobine, vaspitavan da uvijek nađe pravu mjeru između patrijarhalnih vrijednosti i modernog i progresivnog.
Školovao se i vaspitavan je u kolektivističkom duhu po domovima za ratnu siročad. Nije bio od onih koji imaju sreću da se "rode u biblioteci", pa ipak je uspio radom uz sve ostale obaveze da se domogne visokog naučnog zvanja – doktora ekonomskih nauka. Radni angažman je započeo u politici, a nastavio u privredi, od početka rada Кombinata aluminijuma, gdje je obavljao dužnosti komercijalnog i generalnog direktora.
To je vrijeme progresa ovog najvećeg preduzeća u Crnoj Gori, u kojem je na vrhuncu moći radilo čak pet hiljada radnika. I tada, kao i kasnije, kada se vratio u politiku, kategorično je odbijao mnoge nepristojne ponude za procente i stanove, a poslovni partneri više su vjerovali njegovoj riječi, nego potpisanim ugovorima.
Čovjek "čijim je venama tekao aluminijum" nešto kasnije je toj temi posvetio i monografiju "Aluminijum i tehnički progres" (1981). Nakon privrede, nastavio je karijeru kao univerzitetski profesor.
Кao kompletna ličnost naoružana znanjem i iskustvom, Branko je izrastao u osobu koja je znala da povlači prave poteze i gradi iskrene odnose među ljudima, odnose za poštovanje i trajanje. Zato je bio omiljen u društvu svojih najbližih saradnika, drugova, prijatelja i među narodom. Te osobine su ga preporučile za najodgovornije funkcije u državi koje je on prihvatao u vjeri da može dati doprinos da se sačuva Jugoslavija. I recenzent njegove knjige "Nijesam pogazio zakletvu", akademik Zoran Lakić, naglašava da je "posebno podvukao da je riječ o poštovanom univerzitetskom profesoru i odgovornom državniku koji ne gazi položenu zakletvu".
Naš Branko Vladov je čovjek koga je iznjedrio rvaški krš, na kojem je ponikao i od koga se nikada nije odvajao. Njegova smrt nije samo gubitak za Rvaše, Ceklin, opštinu Cetinje i Crnu Goru, nego i mnogo šire, jer takvi ljudi svuda su širili znanje, dobrotu, toplinu, a posebno u svojim Rvašima, gdje je i pored napornih poslova i obaveza rado dolazio i tu nalazio odušak.
Mi, njegovi savremenici, mlađi od njega i kojima je bio uzor slušali smo njegove savjete, preporuke i predloge koje je tako jednostavno, tako ljudski i nenametljivo davao da to mogu samo vrhunski intelektualci meke duše i velikog srca. Voljeli smo ga i poštovali, bio je naš uvijek i svagda. Sve nas je zadužio ljepotom svoje izuzetne ličnosti, veličinom rada, znanja i ljubavlju koju nam je pružao.
Jedan ugledni intelektualac iz Ceklina, do čijeg mišljenja mi je mnogo stalo, reče mi jednom prilikom: "Ceklin je uvijek imao i glavara i pametara, Bogu hvala ima ih i sada, ali proći će vremena dok se ponovo pojavi ličnost slična Branku Кostiću."
Mislim da je poslije ovoga svaka riječ suvišna.
