Ne možemo da mijenjamo čitav sistem, ali kao pojedinci možemo i te kako da djelujemo kada prepoznamo različite vidove nasilja i da probamo da ih spriječimo, a ne da ih relativizujemo, kaže za "Dan" psiholog i geštalt psihoterapeut Petar Marković.

Parola "Progovori da te vidim" u današnje vrijeme, vrijeme vizuelnog, teže je primjenjiva. Primat preuzima vizuelni identitet, što ističe i Marković, koji kaže da mi identifikujemo sebe kroz ono što je naša reprezentacija, naša slika.

– Često povjerujemo da smo mi ono što je naša slika, a desi se i da ljudi i okruženje povjeruju da smo mi ono što je naša slika. S druge strane, slika, odnosno ta vizuelna identifikacija, odvajkada je bila važna. Кraljevi su imali svoje dvorske slikare, koji su ih predstavljali grandiozno, velelepno, da izgledaju onako kako se njima sviđa i kako bi željeli da ih vidi narod. Instagram danas može da bude zamjena za tu vrstu reprezentacije. Vizuelni identitet je važan posebno za one vrste ličnosti, u koje i ja mogu da se ubrojim, koje vizuelno mogu da se izraze lakše i taj dio im je važniji, a pozadina toga je da teže tome da se više vidi ono vizuelno nego unutrašnje. Na neki način, to može biti i odrambeni mehanizam. Vizuelni identitet može biti "okidač" za brojne reakcije iz kojih može da proizilazi nasilje ili strah. Pa tako mi imamo ljude koji imaju potrebu da povrijede druge samo zato što su drugačiji. Otuda diskriminacija na osnovu fizičkog izgleda. Neko neće da se druži ili uvaži gojazne ljude zbog navodne slabosti karaktera, ljenosti, i tako dalje – kaže Marković.

On ističe da je neophodno i zdravo mijenjati mišljenje, ali i da je tačno da vlada uvjerenje da onaj ko mijenja mišljenje nije dosledan i nije karakter.

– Mnogo je ljudi koji kažu da su se nešto zarekli i da neće nikad nešto uraditi. To ne znači da si loš karakter, već da si spreman da uviđaš na novi način, da prihvataš da se ljudi mijenjaju i da možeš da mijenjaš mišljenje stotinu puta i da je to sasvim u redu. Problem je kad se čovjek fiksno drži svog uvjerenja i ne daje sebi dozvolu da promijeni i svoj život i svoje ponašanje, prijatelje, partnere. Neko kaže da mora ljubav da bude vječna, pa se dešava da on ili ona nešto percipiraju kao ljubav, ali se tu ne osjećaju dobro i zaglavljeni su u tom odnosu. Uvjerenja mogu na mnogo načina da nam konstruišu samo ponašanje. Uvjerenja su misli u koje vjerujem i zato je važno razuvjeravanje – dodao je Marković.

Potvrđuje da dolazi do određene relativizacije nasilja i naglašava da je nasilje postojalo oduvijek, ali da je mijenjalo oblike.

– Relativizacija nasilja proizilazi iz odbijanja da se preuzme odgovornost. Za sve fenomene krivimo najčešće društvo i ono što je važno jeste da mi ne možemo da mijenjamo čitav sistem, ali kao pojedinci možemo da i te kako djelujemo kada prepoznamo različite vidove nasilja i da probamo da ih spriječimo, a ne da ih relativizujemo. Кad o tome pričam i razmišljam, ljute me mediji koji od nasilja prave senzaciju, objavljuju snimke, a ono o čemu bi trebalo da se piše zapravo su informacija i kazna – ko su nasilnici, kako su ti ljudi kažnjeni za to što su uradili i šta su posljedice – istakao je Marković.