Život nije mazio Vukašina Krgovića: Na biciklu u devedesetim obavljao radne zadatke

Radni vijek proveo je na Kosovu i Metohiji u Peći, Bosni i Hercegovini u Višegradu i na kraju u Maloj Crnoj Gori na Žabljaku, gdje je jedan period radio kao učitelj. Vukašin kaže da je tokom radnog vijeka obavljao odgovorne poslove, pa je tako radio i kao novinar i profesor. – Živio sam u Peći, gdje sam se i rodio. U vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegli smo u Crnu Goru preko Čakora. Tada sam imao šest godina i pješke smo sa Kosova stigli do Mojkovca, odnosno bili smo smješteni u jednoj kolibi na Sinjajevini. U to vrijeme majka mi je plela odjeću za partizane, tako da smo od njih dobijali pomalo brašna i tako smo preživljavali. Bili smo velika porodica, a četiri naša člana bila su u borbi zajedno sa partizanima. Ja sam kao mali nosio izvještaje na frontovima partizanima. Jedva sam to vrijeme preživio, prisjeća se Vukašin. Dodaje da je nakon rata 1964. godine počeo sam da radi kao nastavnik u Višegradu.

– Posle toga došli smo u Malu Crnu Goru kod Žabljaka, gdje sam radio u školi kao učitelj. Učio sam sve razrede, a nastavu je pohađalo 80 učenika. Ja sam predavao sve predmete. Cijelo selo je tražilo da ja to radim. Mala Crna Gora je bila najzabačeniji dio Crne Gore. U periodu od 1965. do 1975. u Maloj Crnoj Gori bilo je 90 domaćinstava. U tom periodu nije bilo ni vode. Tražio sam u tom periodu sredstva za bazen i ona su odobrena. Izgradili smo ogroman bazen gdje je moglo da stane dosta vode, odnosno za sva domaćinstva u kraju. Rekao sam im da sijeku šumu, ali da čuvaju mladu šumu i da prave kuće. I svi su tada napravili nove kuće. Dalje, isplanirao sam put od Žabljaka do Male Crne Gore. Za našu školu dobili smo 15.000 primjeraka knjiga. Učenike iz škole vodio sam svuda na more. Uveli smo i televiziju u školu nabavljajući agregat iz Zagreba. Nabavili smo i 20 pari skija da bismo prebacivali bolesnike do Žabljaka. Malo sam spavao, a radio sam u dvije smjene sa šest razreda učenika. Sve sam predmete predavao, prisjeća se Vukašin. Kaže da je ujedno vanredno završio studije ruskog jezika u Beogradu, nakon čega je prešao u matičnu školu gdje je predavao ruski jezik. Nerado se sjeća trenutaka kada mu je stradala prva supruga, a djeca mu ostala mala sa 5 i 7 godina. – Prošao sam skoro cijelu Crnu Goru i Kosovo i Metohiju - kaže Vukašin.

Detalj iz Male Crne Gore

- PRIVATNBA ARHIVA

Nakon penzionisanja, radio je čak 30 godina kao saradnik Lovćen osiguranja, sve do svoje 87. godine života, kada je raskinuo ugovor o djelu. – Rezultat moga rada u Lovćen osiguranju je oko 40.000 osiguranih penzionera, đaka, radnika, službenika, vojnih lica, kuća i stanova. Za to su uslijedila, naravno, adekvatna priznanja sa odgovarajućim pohvalama i nagradama Lovćen osiguranja, Vlade, Saveza penzionera i drugih, prisjeća se Vukašin. Vukašin je tokom radnog vijeka u Lovćen osiguranju obilazio pješke ili biciklom područja Cetinja, Ulcinja, Bara, Sutomora, Danilovgrada, Kolašina i Podgorice sa čitavom okolinom. – Sistemski rad je garancija dugog života, smatra Krgović.