Od oko 620.000 stanovnika Crne Gore, svaki peti, odnosno oko 134.000 su djeca čiji položaj je vrlo češto na margini društva u tolikoj mjeri da umjesto bezbrižnog djetinjstva, svako treće dijete živi u siromaštvu.
Rezultati istraživanja, koja o položaju djece najčešće radi Unicef, često su zastrašujući, a jedan od nalaza je da je za djecu dobi od 0 do 23 mjeseca najveća deprivacija (lišavanje ili uskraćenost) u ishrani.
Tek svako peto dijete u Crnoj Gori nije lišeno ničega, dok je na drugoj strani višedimenzionalno siromaštvo najzastupljenije među djecom dobi 0–23 mjeseca.
U našoj je zemlji čak i sramota biti siromašan, pa tako Unicef ukazuje da "sram i stigma značajno utiču na živote siromašne djece i adolescenata", a društvena isključenost i diskriminacija ograničavaju pristup siromašne djece kvalitetnim uslugama i mogućnostima.
Za "Dan", povodom Dana djeteta, 20. novembra, govore upravo djeca, zlatni savjetnici zaštitnika ljudskih prava i sloboda, koji ukazuju da se država iz korijena mora mijenjati u mnogim sferama, primjećuju probleme u prosvjeti, zdravstvenoj zaštiti, a tu je i veliki problem vršnjačkog nasilja.
Na pitanje šta treba mijenjati, Jovan Joksimović kaže za "Dan" da država treba iz korijena da promijeni odnos prema djeci, jer da bi napredovala mora da ima dobar odnos prema djeci i mladima.
– Mi koji smo danas djeca i mladi, sjutra smo stub ove države. U bilo kojoj oblasti, sporta, obrazovanja, nauke, kulture, i drugih oblasti, država treba da unaprijedi te sektore i pomogne djeci da se školuju, bave sportom, obrate institucijama kada su u problemu. Ipak, prvo i osnovno treba da imaju više empatije i razumijevanja za sve nas. Za nas sa više znanja, za nas sa manje znanja, za nas zdrave, za nas sa invaliditetima, za nas u gradovima i za nas u selima. Da roditelji razgovaraju sa svojom djecom jer će na taj način pomoći i djeci i samim sebi. Odrasli treba da shvate da iako smo djeca, znamo neke stvari isto kao i oni i da treba da nas uvažavaju – ističe Joksimović.
On kaže da su najveći problemi djece u Crnoj Gori nerazumnost i neempatija, te neuvađavanje njih samih, njihovih mišljenja i predloga, kao i nedovoljna participacija djece u društvu.
– Sva dosadašnja participacija u najvećem broju bila je "pro forme", ništa ozbiljno i ništa značajno, djeca se i te kako pitaju za stvari koje se njih tiču, pa odrasli moraju malo da stanu i razmisle jesu li baš najpametniji za sve oblasti – kaže Joksimović.
Djeca primjećuju i sve veći nivo vršnjačkog nasilja, a Najla Smaković ističe da u škole treba uvesti predmet ljudska prava, kako bi oni od samog polaska u školu znala svoja prava i obaveze i bolje se razumijela međusobno, u smislu poštovanja različitosti.
– Smatram da je neophodno da uvažamo različitosti (npr. lica sa invaliditetom, djeca koja su žrtve porodičnog nasilja) i da imamo svi ista prava bez obzira na lična svojstva, npr. u obrazovanju, zdravstvu. Neophodno je da se radi na sprečavanju vršnjačkog nasilja. Takođe, neophodno je da se obezbijedi besplatno liječenje djeci kojoj je to potrebno – kaže Smaković.
Matea Dragović smatra da su neophodne promjene u svim sferama u državi, posebno u onim koje utiču na djecu.
– Mnogo stvari treba poboljšati u zdravstvu i prosvjeti kako bi djeca sjutra imala kvalitetnije uslove za liječenje i održavanje zdravlja, i kako bi u pogledu znanja i obrazovanja bila mnogo naprednija i motivisanija. Stariji mogu da se zalažu za ove promjene i da djeluje u našem (dječjem) najboljem interesu. To bi značilo da treba da uzmu u obzir naša mišljenja i osjećanja prilikom donošenja nekih važnih odluka. Vršnjačko i porodično nasilje, siromaštvo, mentalno zdravlje, nedostupnost brojnih informacija i pomoći nekih institucija, neki su od problema sa kojima se suočava veliki broj djece. Na nekim problemima se radi, dok postoji veliki broj njih koje treba riješiti. Stariji uglavnom misle da mi ne razumijemo ove probleme i zbog toga nas često ne shvataju ozbiljno – kaže ona.
Anđela Radulović kaže da djeca ne mogu uticati na promjene u državi, ali mogu da primijete da se u blizini osnovnih i srednjih škola nalaze kladionice i kockarnice sa aparatima, što je jako loše.
Ona ističe da djeci treba da budu dostupnije službe koje će čuti njihove probleme, koje ne mogu riješiti bez pomoći odraslih.
– Nama, djeci, treba da nas nastavnici u školama informišu o opasnostima koje vrebaju od konzumiranja droga, cigateta i drugih supstanci, da utiču i više posvete pažnje vršnjačkom nasilju koje je učestalo i to mnogo više prisutno psihičko maltretiranje, da imamo radionice i treninge na te teme. Djeci i svima u društvu potrebna je sigurnost, naši roditelji i nastavnici treba da nam stvore ambijent koji je siguran za odrastanje – kaže Radulović.
Prema riječima Helene Vuković, sva djeca, bez obzira na razlike, treba da imaju jednak pristup mogućnostima.
– U ovom našem uzrastu veoma je važno kvalitetno obrazovanje i smatram da u njega i te kako treba ulagati, jer je ono ključ koji otvara mnoga vrata. Ali, nažalost, u prilici smo da svakodnevno čujemo i vidimo da djeca sa sela nemaju prevoz do škola, da je malo nastavnog kadra, da su škole nedovoljno opremljene, ili da su njihovi kapaciteti daleko manji od broja učenika koji u njima boravi. Veliki problem predstavlja i siromaštvo. Zdravstveni sistem, zaštita od svih oblika nasilja, diskriminacije, stvari su na kojima bi trebalo još da se radi kako bi život sve djece bio što bolji i ljepši. Voljela bih kada bi nam se pružilo više prilika gdje ćemo iskazati svoje mišljenje, ali takođe i da će ga saslušati i uvažiti odrasle osobe. Iako smo mladi, to ne znači da nemamo šta da kažemo – ističe Vuković.
