Sama činjenica da predstavnici Vlade priznaju da još uvijek nema konkretnih projekata samo dodatno problematizuje čitav proces, ocijenio je Mladen Grgić, bivši direktor Agencije za investicije i bivši savjetnik predsjednika države, komentarišući usvajanje sporazuma o saradnji sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) u Skupštini.
– Brzina, kao što smo navikli, služi upravo da bi se izbjegla ozbiljna rasprava koja bi otvorila brojna sporna pitanja – od pravne održivosti sporazuma, do suštinskih razvojnih i institucionalnih posljedica po Crnu Goru. Brza mobilizacija civilnog sektora i lokalne zajednice donekle je osujetila tu namjeru. Pokušaj da se izbjegne šira debata jasno govori da ni sama Vlada nije sigurna u kvalitet i dugoročne posljedice ovog akta. Jer da jeste, upravo bi insistirala na otvorenosti, na stručnim analizama, na konsultacijama sa lokalnim zajednicama i na međunarodnim uporednim iskustvima. Ovako, cijeli proces djeluje kao pokušaj da se jedan izuzetno važan i potencijalno riskantan sporazum progura bez da se o njemu vodi otvorena i temeljna rasprava, što je suprotno svim demokratskim praksama – rekao je u intervjuu za "Dan" bivši direktor Agencije za investicije, koji je sada saradnik na FPN-u.
Svašta smo čuli u poslednjih mjesec dana u vezi sa sporazumima sa UAE. Pričalo se o 30, pa o 35 milijardi investicija, zakupu Velike plaže na 99 godina, Mohamedu Alabaru... Djeluje li Vam da je neko iz Vlade već dogovorio da Alabar radi projekat na Velikoj plaži ili na nekom drugom lokalitetu u Crnoj Gori?
Nažalost, kada informacije dolaze iz vrha izvršne vlasti, prvo što morate uraditi jeste da ih filtrirate – da odvojite ono što je moguće od onoga što nije ni u domenu teorije. Tako, jasno je da zakupa od 99 godina nema – maksimum je 90 godina, i to uz odluku Skupštine na predlog Vlade. Pretpostavljam da se radi o lapsusu. Ali devet godina ne igra neku ulogu.
Slično je i sa iznosima "investicija" koji su pominjani – 30, 35, pa čak i 50 milijardi eura. Te brojke su apsurdne u kontekstu ekonomije Crne Gore, ali su bile korisne za kreiranje spektakularnih narativa pred izbore. Kada pogledate stvarne izjave potencijalnog investitora – koji formalno nije izabran, vidite da se govori o investiciji od oko 2,5 milijardi eura. Čak i kada uzmete u obzir "indirektne efekte", jasno je da smo veoma daleko od prvobitno plasiranih iznosa. Ali, u političkom marketingu – ogromni brojevi zvuče dobro, bez obzira na njihovu stvarnu utemeljenost.
Što se tiče konkretnog pitanja o Mohamedu Alabaru – iako njegovo ime nije formalno pomenuto u tekstu sporazuma, evidentno je da se kroz cijelu ovu dinamiku stvara ambijent koji odgovara njegovom poslovnom modelu. Naime, sporazum je postavljen tako da omogućava realizaciju koncepta sličnog "Beogradu na vodi", projekta koji je isti investitor razvijao u regionu, a koji je poznat po masovnoj urbanizaciji, komercijalizaciji obale i maksimizaciji građevinskih potencijala.
Pretpostavljam da je upravo to bio originalni plan: "nacrtati" pravni okvir koji omogućava model sličan "Beogradu na vodi", dakle, stanovi, kondo-hoteli i prodaju stanova pod plaštom turističke investicije. I to je ono što je, nažalost, u našoj turističkoj i ekonomskoj zbilji najsigurniji model, uz najveći povrat novca. Međutim, burna reakcija javnosti i dijela stručne zajednice je, bar zasad, usporila, ili čak privremeno zaustavila taj model.
Šta će se dalje dešavati zavisiće od mnogo faktora, ali jedno je sigurno: svaki pokušaj da se projekti ovog tipa "gurnu na silu", bez saglasnosti lokalnih zajednica, bez uvažavanja javnog interesa i bez poštovanja procedura, osuđen je na neuspjeh. I što je još važnije – može nanijeti dugoročnu štetu reputaciji Crne Gore kao investicione destinacije. Najrealnije je očekivati skromniju investiciju od planirane, uz lament premijera da su drugi krivi što nismo iskoristili istorijsku priliku.
Izvjesno je da će predsjednik države vratiti sporazume, tačnije predloge zakona o potvrđivanju sporazuma, Skupštini. Očekujete li da će poslanici u neke dvije do tri sedmice promijeniti mišljenje i da na ponovljenom glasanju neće podržati sporazume, ili je iluzorno i razmišljati u tom pravcu?
Nažalost, mislim da je iluzorno očekivati da će doći do promjene stava poslanika. Način na koji je prethodno glasanje sprovedeno jasno pokazuje da se odluke ne donose na osnovu argumentovane rasprave ili ličnih uvjerenja poslanika, već na osnovu političkih dogovora postignutih izvan plenuma. Taj dogovor očigledno postoji i on će, vjerujem, biti potvrđen i prilikom ponovljenog glasanja.
Ono što je zaista porazno jeste činjenica da su mnogi poslanici koji su glasali za sporazum – i to se dalo naslutiti iz njihovih nastupa – pokazivali nesigurnost, pa čak i određenu nelagodu zbog nedovoljno jasnih odgovora koje su dobijali od predstavnika Vlade. Pitanja od suštinskog značaja – o pravnim posljedicama, o zaštiti javnog interesa, o eksproprijaciji privatne imovine – ili su ostajala bez odgovora, ili su tretirana krajnje površno i neprecizno.
Takođe, ne treba zanemariti atmosferu koja se stvorila – atmosferu pritiska, gdje je izostala suštinska politička debata, a prevladala logika manipulacije i zamjene teza. Umjesto da Skupština bude mjesto gdje se donose najbolje odluke za građane, ona je prostor gdje se unaprijed dogovorene političke agende samo formalno potvrđuju.
U takvom ambijentu, teško je očekivati da će zdrav razum, stručni argumenti ili javni interes nadvladati političke dogovore.
Kakvo je Vaše mišljenje o sporazumu o saradnji u turizmu i razvoju nekretnina? Da li je sporazum, kako kažu mnogi, neustavan i koje su po Vama glavne mane tog akta, odnosno glavne opasnosti po Crnu Goru koje on može izazvati?
Bojim se da nećemo dobiti jasnu, pravno zasnovanu odluku o eventualnoj neustavnosti ovog sporazuma, iz prostog razloga što su međudržavni sporazumi specifična kategorija u pravnom poretku. Realno je očekivati da će Ustavni sud, ukoliko uopšte bude odlučivao, proglasiti sebe nenadležnim.
Bez obzira na to, meni se čini očiglednim da je ovaj sporazum u koliziji sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Jedan od osnovnih stubova tog procesa je osiguranje slobodnog tržišnog takmičenja i primjena pravila javnih nabavki. Isključivanje čitave oblasti iz režima javnih nabavki kroz bilateralni aranžman direktno podriva te principe i šalje veoma negativnu poruku o ozbiljnosti Crne Gore kao buduće članice EU.
Glavna i najozbiljnija opasnost sporazuma je u tome što otvara mogućnost da se bez ikakvog otvorenog tržišnog takmičenja vrijedna državna imovina stavi u dugoročan zakup. I to kroz proces koji od početka obiluje proceduralnim nelogičnostima, pravnim prazninama i otvorenim sumnjama na motivaciju same Vlade.
