Nažalost, u istraživanja, koja su provodili naučnici, pojavila su se mnoga amaterska otkrića, koja su dala sasvim neočekivane oblike i predlagala ponekad jednostavna nova rešenja teških pitanja. Takve publikacije, a njih ima sve više u časopisima i novinama, pružaju čitaocima jednostavne i pristupačne odgovore na složena pitanja, daju takve odgovore koji zavode svojom prividnom jasnoćom iznenadnog shvatanja i odvlači pažnju mislećeg čovjeka od vjere u veliki i intelektualan rad naučnika. Jedan od interesantnih, ali istovremeno i gorkih primjera, može da posluži publikacija koja se često pojavljivala sa tumačenjem da se ruski jezik prihvati po novom, potpuno ignorišući njegovu složenu istorijsku strukturu i mnogovjekovne njegove veze sa drugim jezicima, koji su potpomagali otkrivanje procesa razvijanja kontakata među Slovenima u cjelosti i Rusima, djelimično, i sa drugim narodima.
Tako su se neki čitaoci oduševljavali predloženim metodom pronalaženja tragova ruske istorije u novom „tumačenju“ riječi iz bilo kog jezika, pronalazeći u njima rječicu „rus/ros/roš“ na bilo kojem mjestu u riječi, čak i u imenima ljudi bilo koje nacionalnosti. Tako su se pojavili primjeri i ovakvih riječi, kao što je ime finansijskog magnata Soroša, naziv planine Elbrus, marka mađarskog autobusa „Ikarus“, riječ „papirus“, lijek „rustaks“(naziv od otrovnog bršljena koji raste u Americi), latinska riječ „rarus“, što znači „rijedak“, ime pisca M. Prusta, rimska riječ „rostra“ i tome slično. Osim ovih riječi, predlažu nam da po novome damo smisao i takvim ruskim riječima, kao „parus, što znači jedro, hrust – lomljava, trus – kukavica (ovo poslednje je uvredljivo i ponižavajuće primijeniti na ruski narod), garus, brus, korostel“ i drugi, ne pokušavajući da proanaliziraju njihovu strukturu makar i na nivou kursa školske gramatike, pri čemu da uopšte ne pominju istoriju.
Polazeći od oblika „rus/ros“ u svojstvu korijena riječi, naučnici su pravilno dešifrovali, na primjer, naziv oblasti na južnoj obali Baltičkog mora – Pruska, koji još odavnina vodi porijeklo naziva od te zemlje – Porusje, ili prostora oko rijeke Rus, kako su zvali rijeku Neman u ljetopisima i kako je bila upisana na kartama još početkom XX vijeka (a upisana je tako i u savremenim poljskim kartama).
Uporedo sa pravilnim tumačenjem i objašnjenjem obrazovanja naziva mjesta ili rijeka i naučna istraživanja se slažu sa tim tumačenjima etnonima. I na tom polju je došlo do mnogih neslaganja u razjašnjenjima, na primjer, etnonima „etruski“ – „etrurski“.
U trajanju od dvjesta godina naučnici mnogih zemalja su pokušavali da objasne porijeklo tog naroda i otkriju vezu sa stanovništvom drugih, kako susjednih, tako i dalekih zemalja. U XIX vijeku u Rusiji je bila objavljena knjiga E. Klasena „Novi dokazi za staru istoriju Slovena uopšte i Slavjano-Rusa“, u kojoj je navedeno da su dešifrovani natpisi na nadgrobnim spomenicima i nekim tablicama Etruraca i to dešifrovanje se svodilo na to da su ti natpisi bili napisani na ruskom jeziku. Povod za takvo tumačenje poslužilo je pismo korišćeno za natpise, bilo blisko grčkoj azbuci, od koje potiče i ćirilica. Ruski čitaoci, koji su se interesovali za to dešifrovanje, a takođe i neki istraživači nijesu obrati pažnju na to da na takvom savremenom ruskom, o kojem je govorio Klasen, nijesu mogli da govore u Etruriji u drugoj i prvoj hiljadi godina prije nove ere, od kada datiraju ovi natpisi. Istoričar J.D. Petuhov je razradio šemu rodoslovnog stabla indoevropskih jezika, proizvodeći ih od „Praslovena“ i među druge potomke toga pretka ubrojao je takođe i Etrurce. U svojoj knjizi „Putevima bogova“ on prati povezanost Etrurije sa Malom Azijom preko Balkana prema Sjevernoj Italiji, zatvarajući taj krug preko Dnjepra i Crnomorskog primorja, a takođe povezujući djelimično Etrurce i sa precima Slovena.
Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
(Nastaviće se)
