Brankov otac,Todor, ne samo da se školovao redovnije, nego što je tada bilo uobičajeno, već se izvjesno vrijeme školovao i u Karlovcima, u prvoj srpskoj gimnaziji, a imao je i dobro književno obrazovanje. Bio je carinski činovnik, ali se bavio i književnim radom. Prevodio je sa njemačkog, a i sam je ponešto pisao, uglavnom basne i priče, koje su objavljivane u srpskim književnim listovima i kalendarima, u periodu od 1840. do 1852. godine. Njegov prevod Šilerove drame "Viljem Tel" štampan je 1847. godine u Beču. Interesantno je da je Todor sakupljao pretplatu na knjige Vuka Karadžića, lično ga je poznavao i bio sa njim u prijateljskim odnosima. Koliko je književnost interesovala Todora Radičevića svjedoči i njegov testament u kojem svoju biblioteku poklanja Karlovačkoj gimnaziji, školi u kojoj su se školovali i on i njegovi sinovi – Branko i Stevan.
Kao carinski činovnik proveo je jedan period života u Slavoniji, u Brodu na Savi. Tu se Todor, 11. maja 1822. godine, oženio Ružom, kćerkom uglednog vukovarskog trgovca Janka Mihailovića. Ova porodica starinom je bila iz Skoplja, a u Vukovar se naselila oko 1770. godine. Ružica Ruža Mihailović ili, prema nekim zapisima, Mijajlović, mlađa od svog supruga nepuna dva mjeseca, rođena je 4. februara 1802. godine kao peto dijete Janka i supruge mu Ane, rođene Lazarević. Todor i Ruža su u braku dobili troje djece – Branka (na krštenju Aleksija), Stevana (1825 – 1845) i Amaliju (1831 – 1832).
Najstariji njihov sin Branko rođen je 15. marta 1824. godine. Kršten je sjutradan, uoči praznika Sv. Aleksija, božijeg čovjeka, po kojem je i dobio svoje "kalendarsko ime" Aleksije. Kasnije, u Beču, preveo je ime sa grčkog na srpsko, odnosno posrbio ga u – Branko. U to vrijeme, sredinom 19. vijeka, mnogi đaci beogradskog Liceja svoja imena su, pod uticajem Đure Daničića, zamijenili narodnim, koja su i kasnije koristili.
Stevan je rođen 25. septembra 1825, a ime je dobio po djedi. Amalija je rođena 26. jula 1831. godine, a ime je vjerovatno dobila ili po liku iz Šilerovog dijela ("Razbojnici"), kojeg je Todor prevodio, ili po Vukovoj kćeri Amaliji koja se rodila mjesec dana ranije.
Prvih godina porodica je živjela u Brodu, a od 1828. u Zemunu. Pojedini istraživači Brankovog života smatraju da je porodica kratko živjela i u Staroj Moldavi (1830 – 1831), i da su se, potom, opet vratili u Zemun, jedno od četiri ključna mjesta koja su obilježila Brankov život.
Nedostatak detaljnijih podataka o porodici i njihovom zajedničkom životu tokom srećnih godina, a prije tragedija koje su ih zadesile, nadomještaju kratki, ali bogati opisi fizičkih i karakternih crta Brankovih roditelja. O njegovoj majci Ruži zabilježeno je da je bila vrlo lijepa žena, "prava ruža, osobito lijepih vlasi i očiju, vrlo umiljata i osobito dobra srca". U izdanju pod naslovom "Pesme" Branka Radičevića, objavljenom povodom stogodišnjice njegovog rođenja, pisac predgovora Pavle Popović zaključio je da je Branko od majke naslijedio ljepotu, dobro srce, umiljatu narav, a moguće i sušicu (tuberkulozu) od koje je rano preminuo, pa se onda može pretpostaviti da je naslijedio i njen talenat. Za oca Todora zabilježeno je da je bio "čestita starina". Međutim, porodicu Radičević nijesu pratile srećne okolnosti. Prvo je 1832. preminula Brankova malena sestra Amalija, potom, već sljedeće godine i majka Ruža, najvjerovatnije od sušice. Majka mu je preminula 14. marta 1833, a tri dana poslije njene smrti Branko je ostavio jednu zabilješku: "Mamica je umrla 14. marta posle podne, u dva sata, u vtornik; ja sam ostao od mamice od devet godina".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
