Uspomenu na majku kasnije je mladi pjesnik sačuvao u stihovima pjesme posvećene ocu pod nazivom
"Moje sunce": "Majci srce u grudi ne bije, tavna zemlja nju odavno krije". Ruža Radičević sahranjena je na groblju u Zemunu.
Smrt majke Branko je, kao što je i zabilježio, doživio sa devet godina, a svu brigu o njemu i bratu Stevanu preuzeo je otac Todor koji se više nije ženio, već je posvetio cio svoj život vaspitanju sinova. Zabilježeno je da je o praznicima vodio svoje sinove u šetnju na Dunav, ka parobrodskoj stanici, da djeca gledaju lađe koje su tu pristajale od 1831. godine. U proljeće te godine na zemunskom pristaništu prvi je pristao parobrod Franja I, kojim je upravljao kapetan Jovan Leman, Zemunac. "Pričaju da se cio svijet okretao za ovom djecom kad bi ih otac poveo u šetnju, tako su bila lijepa", zabilježeno je u uvodu jedne knjige Brankovih pjesama.
Branko Radičević je školovanje započeo u Zemunu, gdje je pohađao osnovnu školu, najprije srpsku (1830 – 1832), potom i njemačku (1833 – 1835). Srpska osnovna škola bila je smještena u zgradi sazidanoj 1822. godine, sredstvima srpskog crkveno-školskog fonda, kod Svete Bogorodičine crkve u Zemunu. Zatim je prešao u njemačku osnovnu školu (Oberschule), u koju se obično kretalo poslije završenog jednog ili dva razreda srpske škole. Ova škola je imala četiri razreda, nastavni jezik bio je njemački, a samo je vjeroučitelj predavao na srpskom jeziku pravoslavnoj djeci. Dakle, Branko je još u djetinjstvu naučio njemački jezik, koji je kasnije samo usavršio. Bio je dobar u učenju, a njegov učitelj u srpskoj školi govorio je da mu je Branko "prvi đak" u razredu.
O Branku i njegovom životu u ovom periodu ne zna se mnogo. Poznato je da ga je majka učila "bukvaru" i da se čudila "kako ovo dijete naše baš ne može ništa da nauči". Gubitak majke u ranom dobu sigurno je značajno uticao na njegova osjećanja i formiranje njegove ličnosti. Mnogo godina kasnije, kada je bio u posjeti Vukovaru, obišao je sobu u kojoj se rodila njegova majka Ruža, a njegov rođak Rista Mihailović je to zabilježio: "Kad je Branko 1849. bio u gostima u Vukovaru, išao je sa najvećim pijetetom u sobu tu, da vidi gdje mu se majka rodila".
U jesen 1835. godine, kao jedanaestogodišnji dječak, došao je u Karlovce kako bi nastavio školovanje u gimnaziji. U to vrijeme u Zemunu nije bilo škole te vrste, najbliža je bila karlovačka, koja je uživala lijep glas u to doba, a i sam Todor bio je njen đak. To je bila prva srpska gimnazija, osnovana 1791. godine, starija i od novosadske, koja je u to vrijeme takođe već radila.
Karlovci su bili duhovni, politički i kulturni centar srpskog narodnog života u Habzburškoj monarhiji. U ovom malom sremskom mjestu nalazilo se sjedište Karlovačke mitropolije, tu su se sastajali narodno-crkveni sabori, otvorena je prva srpska gimnazija i bogoslovija. U periodu Brankovog školovanja, u prvoj polovini 19. vijeka, Karlovci su izgledali znatno drugačije nego danas. U centru ove živopisne varoši nije bilo velelepnih zgrada koje su izgrađene tek krajem 19. i početkom 20. vijeka, već prostrana pijaca pred gimnazijom, dvjema crkvama, pravoslavnom i katoličkom, starim dvorom, česmom ispred Magistrata i starinskim kućama. "Život je tada u njima morao biti vrlo miran, i tih, i jednolik, bez ičega burnijeg i značajnijeg. Najveći dnevni događaj bio je jamačno dolazak parobroda, a vrlo krupan kad se mitropolit Stanković u svečanijim prilikama vozio na šest konja", stoji u jednom opisu Karlovaca Brankovog doba. I gimnazijska zgrada je tada bila po svemu drugačija. To je bila jedna stara, prizemna zgrada, duga i niska, okrenuta ulici što vodi u Dvorsku baštu, sa prostranim dvorištem u kojem je bilo voćki i vinove loze.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
