U tadašnjoj Karlovačkoj gimnaziji đaka nije bio velik broj, a profesora samo šest. Oni su imali opšte obrazovanje, a interesantno je da su svi bili Srbi, rodom Sremci, a najprije Karlovčani. Gimnazija je bila šestogodišnja, nepotpuna, bez završnih razreda i prava na polaganje mature. Sastojala se od četiri niža razreda, tzv. gramatičke klase i dva viša, humanitatis classes. Glavni predmeti su bili latinski, koji se učio od prvog do posljednjeg razreda, njemački, matematika i istorija. To je bila prava starinska klasična gimnazija u kojoj se latinski učio tokom cijelog školovanja. Puno se polagalo i na učenje njemačkog, koji je istovremeno bio i nastavni jezik za, gotovo sve, ostale predmete. Među profesorima je bilo ljudi od nauke i književnosti. Direktor gimnazije, Jakov Gerčić (1787–1851), prvi Srbin na čelu ove škole, predavao je istoriju. Bio je učen čovjek, član Društva srpske slovesnosti, potonje Srpske kraljevske akademije, odnosno Srpske akademije nauka i umetnosti. Iz sačuvane prepiske vidi se da je kontaktirao sa Vukom Karadžićem, Šafarikom, Simom Milutinovićem Sarajlijom i drugima.
Profesor Grigorije Lazić (1798–1842) predavao je botaniku i matematiku, bio je član Regensburškog botaničkog učenog društva. Za njega je čuveni Jovan Subotić zabeležio da je "u botanici… bio dika gimnazije". Objavio je udžbenik pod nazivom "Prosta naravna istorija" (1836), iz kojeg je sigurno i Branko učio. Napisao je Fiziku (1822), Index vegetabilium (1833), o karlovačkoj flori, preveo Ciceronova djela "O prijateljstvu" (1836) i "O dužnostima" (1854) i sastavio latinski i njemački "Rečnik" (1849). Jovan Pantelić (1812–1888), koji je kasnije zamijenio Gerčića na mjestu direktora, bio je profesor njemačkog i latinskog, pisao je pjesme i pedagoške članke. Objavio je dvije Brankove pjesme, pisane na njemačkom jeziku, koje je našao među svojih hartijama, mnogo godina poslije Brankove smrti (1877). U to vrijeme profesori su, svi u nižim razredima, još bili i Toma Vojinović (1788–1862), sa kojim su đaci "pravili komedije", Vasilije Lukić, koji je predavao "račun", ali se uvijek služio sunđerom, jer mu račun nije valjao, kao i Josif Jovanović (1802–1884), profesor drugog razreda.
Branko je u školske knjige bio upisan pod svojim krštenim imenom – Aleksije Radičević. Većina tadašnjih đaka Gimnazije dolazila je sa različitih strana i raznih mjesta, koja su često bila značajno udaljena od Karlovaca. To je značilo da su đaci morali pronaći smještaj u karlovačkim porodicama koje su u tu svrhu iznajmljivale prostor. Više puta su vođene polemike, a čini se da ni danas nisu završene, u vezi sa mjestom stanovanja Branka Radičevića dok je bio karlovački đak. Vodeći se zapisima iz prošlih vremena, koje su na ovu temu ostavili Brankovi savremenici u 19. vijeku, ali i na osnovu jednog zapisa iz 20. vijeka, došli smo do saznanja da je bilo nekoliko kuća u kojima su stanovali i Branko i njegov brat Stevan, kao đaci Karlovačke gimnazije. Više zabilješki govori u prilog tome da je na samom početku školovanja Branko stanovao u kući njemačke porodice Auer, u današnjoj Ulici mitropolita Stratimirovića 76. Na fasadi kuće i danas stoji tabla sa tim podatkom, a u jednoj od prostorija, za koju se kaže da je bila Brankova soba, enterijer je gotovo nepromijenjen u odnosu na fotografije tog prostora koje su nastale sredinom prošlog vijeka. Ljubazna vlasnica kuće, gospođa Biljana Đorevska, dopušta radoznalim turistima da zavire u dvorište, spuste se u hladovit podrum, čiji ulaz je u ajnfort kapiji, i potom, uđu u kuću i zakorače u Brankovu sobu. Dakle, u toj kući, tada u vlasništvu Ljudevita Auera, prijatelja Brankovog oca Todora, na početku svog gimnazijskog školovanja živio je mladi Branko Radičević.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
