Život van škole u Karlovcima je bio sasvim drugačiji i ostavio je dubok trag u pjesnikovoj duši. Branko je ponio iz Karlovaca, kao najveću dragocjenost, doživljaje iz slavnih karlovačkih berbi, kao i đačke avanture sa Magarčevog brega, Stražilova i Belila. Lijepa karlovačka okolina, sa svojim brežuljcima, zelenim šumama, lijepim voćnjacima i vinogradima, bistrim potocima i izvorima, nije mogla ostaviti ravnodušnim nijednog đaka koji je učio školu u Karlovcima. Pretpostavljamo da je Branko tu doživio i svoja prva naivna ljubavna uzbuđenja.
U to đačko doba Branko je bio mlad, zdrav, uživao je u izletima po okolini, ništa mu nije ostalo nepoznato, pa "ni šljivik više Auerove kuće", koji i njegov brat "Steva poznaje". Uživao je takođe u kupanju i lovu, u đačkim sastancima "kod Jaše", odnosno direktora Jakova Gerčića, kod koga su pokatkad đaci sjedjeli i veselili se. Druženja je, izgleda, bilo i "kod Seške", Soke Kalajdžijine, koja je bila pralja, ali je držala i đake na stanu. Drugova je imao puno i jako ih je volio, o čemu svjedoči njegova pjesma "Đački rastanak". Među njima su bili Ilija Okrugić Sremac, sveštenik i književnik (pisac "Saćurice i šubare"), Pavle Mihailović, učitelj, potom sveštenik u Novom Sadu, Vasa Nikolić, potonji oficir, koji je nepravedno dospio u zatvor (autor mnogo pjevane pesme "Sećaš li se onog sata"), Miloš Miša Dimitrijević, potonji predsjednik Matice srpske, Julije Radišić, ljekar i književnik, prevodilac Šilerovog "Fijeska", kojem je Branko spjevao sljedeće stihove: "O Julije, ču li, dragi brate, kad i kada ja s‘ ražljutih na te"; potom Sima Krstić, advokat u Rumi, Arsa Putnik, koji se utopio u Dunavu kao đak petog razreda, Mika Jovanović, major, poginuo u Buni 1849. godine kod Arada (Branko ga je opjevao u svojoj "Bezimenoj pesmi", uz Knićanina i Stratimirovića: "Gde si Mikle, gde si sada? Tebe nesta a od tada začeše se loši danci…"), Stevan Popović, brat Đorđa Popovića Daničara, Vasa Popović, sveštenik u Neradinu, Lazar Zaharijević, kasnije advokat u Pančevu i drugi.
Upravo u Karlovcima Branko je napisao svoje prve stihove. To su bile dvije đačke pesme, na njemačkom jeziku, koji je odlično poznavao, pisane u posljednjoj godini karlovačkog školovanja – "Oda njegovoj ekselenciji" i "Rastanak od Karlovaca". Kasnije je Milan Kašanin, naš čuveni istoričar umjetnosti, ovako preveo Brankove stihove o Dunavu:
"Zbogom, Dunave, reko lepa, koji noge ovog slatkog mesta zapljuskuješ srebrnim talasom! Zbogom, o reko, u čijim sam valovima često rashlađivao žar svog tela i često se, brzinom munje, preko čistote tvog zrcala klizio u čunu."
Branko je, kao što je rečeno, uvijek bio odličan učenik – u svjedočanstvu drugog razreda piše da je u vjeronauci bio eminens primus, u ostalim naukama eminens tertius, dok je u vladanju bio classis primaea. O tome kakav je učenik bio svjedoče i njegove sveske koje su ispisane krasnopisom. Zabilježeno je da je u šestom razredu bio censor juventutis (cenzor omladine), što su mogli biti samo najbolji đaci. Gimnaziju je završio kao najbolji u razredu.
Aca Popović ga opisuje kao ljepuškastog, okretnog, prijatnog, čistog, uvijek ukusno odjevenog, odličnog plivača, koji je volio da trči, da se nasmije i da pecne, ali u najblažoj formi i biranim riječima. Stevan Popović kaže da je naravi "bio vesele, kosu je imao više smeđu nego plavu, a lice duguljasto".
Za vrijeme raspusta 1841. godine, poslije završenih šest razreda gimnazije, Branko i Stevan odlaze ocu u Temišvar, koji je tu bio premješten kao carinski kontrolor (1840). U tom gradu oni nastavljaju školovanje – Branko pohađa sedmi i osmi razred gimnazije, ili, što bi se tada reklo, sluša filosofiju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
