U daljem objašnjenju političke strategije NOP-a u odnosu na status jugoslovenskog suverena, Milovan Đilas je konstatovao: "Linija je ostala nepromijenjiva, ali iz situacije u situaciju pojedine parole se nekad pojačavaju kako se razvijaju politički odnosi. To znači da ako je naš osnovni stav za republiku, koji se taktički postavlja u nedozvoljavanju povratka kralju, ne znači da u raznim situacijama različito ne prilazimo pitanju monarhije... Mi ne vodimo politiku gnjilih sporazuma, nego politiku razvijanja široke političke borbe i mi dopuštamo mogućnost svih vrsta sporazuma, ne odustajući od našeg osnovnog cilja."
Što se tiče same nove jugoslovenske kraljevske vlade, Đilas je jasno naglasio da po tom pitanju rukovodstvo NOP-a vodi politiku čistih računa: "Da li je sporazum Šubašića koalicija? Naših predstavnika u toj vladi nema kako neki kažu (radio London), već imamo tamo dva čovjeka da pojačamo demokratski karakter te vlade. Mi nismo obavezni ni na kakvu koaliciju sa Šubašićevom vladom. Davati ćemo joj do te mjere podršku do koje ona bude pomagala oslobodilački rat naroda Jugoslavije. U koliko ne bude pomagala oslobodilački rat naroda Jugoslavije, mi joj nećemo davati podršku". Svjestan da NKOJ u trenutnoj situaciji nema izgleda da postane priznata vlada, Đilas odlučno podvlači politički pravac po kojem "mi moramo da stvorimo stepenice da bi došli na pozicije koje ima vlada Jugoslavije".
Takođe napominje da je važan momenat "da mi idemo za tim da dobijemo pomoć sada i poslije za obnovu naše zemlje. Ta pomoć neće doći džabe, ako mi ne budemo imali pozicije". Suštinski, Sporazum Tito–Šubašić koristio je komunistima samo politički kao jedan od načina u postupku pravno-formalne legalizacije svoje političke borbe. U praksi, on je bio faktički bezopasan, jer nije zadirao u osnovne poluge političke moći NOP-a na terenu. Tako je Đilas ovaj politički potez i tumačio: "Sporazum ne dira u dvije osnovne stvari: u pitanje vlasti NOO i u pitanje vojske. To su dvije osnovne stvari Narodnooslobodilačke borbe. Onaj koji rukovodi tim stvarima, rukovodiće i u buduće... Sa formalne strane sve jeste kako je i bilo. Tito ostaje komandant cjelokupnih snaga. Nacionalni komitet i AVNOJ ostaje rukovodstvo civilne uprave. Šubašić nije ništa dobio, ama baš ništa! Nismo se mi priključili Šubašiću, već je Šubašić došao kod nas." Upravo zbog toga, Đilas je pomenute poluge realne moći smatrao činjenicom od izuzetne političke važnosti u vezi sa pitanjem perspektive daljeg toka osvajanja vlasti, koje komunisti nisu nimalo olako shvatali niti prepuštali stihiji, improvizacijama i slučaju. "Borba za pitanje vlasti neće biti tako laka. Ona će se odvijati vrlo žestoko, kad će svi jurnuti da se dokopaju te vlasti, da je imaju u svojim rukama", upozoravao je Đilas, pokazujući vrlo oprezan stav po pitanju trenutne situacije, bez obzira na značajne političke i vojne uspehe NOP-a i realnu snagu koju su komunisti već imali u velikom dijelu zemlje. [...]
Jugoslovenska revolucija je imala svoje faze i svoja jedinstvena svojstva borbe za preuzimanje vlasti. Kako su uslovi i situacija diktirali tako se tokom rata i mijenjala taktika i strategija politika NOP-a. Milovan Đilas se, kao što smo vidjeli, za razliku od prve ratne godine, kada je u situacijama relativno samostalnog odlučivanja pokazivao samoinicijativnost i prenagljenost, krajem rata oglašava kao disciplinovani zastupnik jedne originalne revolucionarne političke koncepcije, precizno utvrđene, strogo kontrolisane i usmjerene protiv glavnog postokupacionog protivnika – predstavnika predratnih političkih snaga.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
