Borba protiv četnika bila je usko povezana sa odnosom prema vladi u Londonu, a strateški plan njihovog uništenja planiran je još prije Četvrte ofanzive. Osnovna snaga četnika ležala je u dvostrukom osloncu koji su imali, u zemlji od okupatora, a u inostranstvu od zapadnih saveznika, za razliku od kvislinških formacija koje su podršku imale jedino u okupatoru.
Komunisti su pitanju političkog legitimiteta svoje borbe (kao uslovu sticanja legaliteta) pridavali posebnu važnost. U tom smislu, Milovan Đilas je posebno nastojao da naglasi značaj Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta (JNOF), kao osobenog političkog saveza, širokog i objedinjujućeg karaktera, sa predstavnicima građanskih stranaka i grupa u svojim redovima. Kako je isticao, osnovna odlika politike odnosi se na "stalno proširivanje tog fronta", popunjavanje članstva "reprezentativnim ljudima", uključivanje "sve novijih i novijih slojeva stanovništva", tako da front po tom pitanju ima značaj od "prvostepene političke važnosti". Drugim riječima, stavljanje pod kontrolu svih ili većine preostalih nekompromitovanih građanskih snaga postavljao se kao najpreči zadatak komunista.
Konkretan razlog tome Đilas je vidio u anticipaciji poslijeratne prijetnje od snaga "reakcije", kao direktnog protivnika tekovina političke borbe NOP-a. U tom pogledu imao je jasnu sliku političke opasnosti. Po njemu će tako "reakcija krupnih kapitalista i polufeudalnih klika nastojati da sa oslobođenjem zemlje izoliraju komuniste od drugih političkih grupa", da pridobiju opoziciju, ukinu demokratske tekovine i da tako "od naroda Jugoslavije naprave igračku u rukama imperijalizma". "Jedinstveni front", napominje Đilas, "koji je danas jedinstven, u toku razvitka, bar kako ja predviđam, biće prožet borbom za rukovodstvo i u njega će nahrliti svi elementi koji ne mogu da se spolja bore protiv fronta i gledaće da ga miniraju, da ga kompromituju u narodnim masama. To znači da će se komunisti poslije kraja rata i danas upornije boriti da se ne suzi taj jedinstveni front, nego da se proširi i da ulaze u njega sve novi i novi slojevi stanovništva, a s druge strane ne dopustiti razbijanje tog jedinstva i otimanje te rukovodeće uloge progresivnih narodnih političkih grupa."
Međutim, politička dominacija komunista morala je biti u svakoj situaciji naglašena, pa se i u ovom slučaju strogo vodilo računa o pitanju forme saradnje KPJ sa pojedinim predstavnicima građanskih opcija. Tako je Đilas odlučno negirao da se po pitanju JNOF-a radi o koaliciji između komunista i građanskih predstavnika, već je insistirao na njihovoj dobrovoljnoj saradnji, zasnovanoj na uvjerenju u program NOB-a. Đilas jasno podvlači da u tom slučaju ne postoji nikakva koalicija u kojoj bi se "diskutiralo o podjeli vlasti". Po njemu, JNOF predstavlja organizaciju širokog političkog saveza u koji nijedna opcija ne ulazi "sa svojim konačnim programom, nego sa privremenim jednim programom koji odgovara za etapu narodnooslobodilačke borbe. Ona bi se mogla nazvati jednim jedinstvenim demokratskim savezom (blok) na bazi jednog jedinstvenog programa, sastavljenog od raznih političkih grupa."
Sporazumom Tito–Šubašić nije bio doveden u pitanje stav rukovodstva NOP-a o obliku vladavine, ali se još iz taktičkih razloga nije smjelo otvoreno zalagati za republiku. To se vidjelo i iz Đilasovog objašnjenja političke strategije NOP-a u odnosu na status jugoslovenskog suverena. Po tom pitanju Đilas je bio kategoričan: "Počeli smo rušiti autoritet monarhije. Razumljivo je da je to donijelo rezultate. Vlada je oborena, došao je Šubašić, mi opet ćutimo. Zadržavamo naš stav da ne damo povratak kralju u zemlju‘‘.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
