U "Srbskim novinama" je, kao odgovor, objavljen niz članaka u kojima su pobijane turske tvrdnje i isticano da se Porta i ranije na svaki način trudila da umanji prava koja je Srbija stekla hatišerifima iz 1829, 1830. i 1833. godine. Posebno je objašnjavana namjera, još kneza Miloša, da preko deputacije koju je slao u Carigrad riješi sporna pitanja sa Turskom, i stalna opstrukcija Porte. Navođeni su i brojni zločini muslimana u Srbiji i optužbe na račun beogradskog paše, koji je, po savjetima iz Carigrada, pokušao da ostvari "gospodareći položaj u Srbiji".
Knez Mihailo je reagovao 22. februara, na sastanku sa konzulskim korom u Beogradu. Longvort je smatrao da su napadi na kneza nepravedni, ali i da je pisanje "Srbskih novina" bilo veoma agresivno. Francuski konzul Tasti bio je na srpskoj strani, istakavši mišljenje da treba osuditi pisanje Journal de Constantinople, dok je austrijski predstavnik Borovička smatrao da to pitanje treba da riješe Porta i garantne sile. Ruski konzul za vrijeme ovog sastanka nije progovorio ni riječ. Dok drugim konzulima nije bila jasna ovakva reakcija ruskog kolege, knez je dobro shvatio raniji savjet Vlangalija, da se ne treba previše brinuti zbog provokacija Porte, ali da "novinski" rat ne treba voditi preko zvaničnih, "Srbskih novina". Zato je knez konzulima zvanično obećao da će učiniti sve da "Srbske novine" više ne vrijeđaju Portu, ali se to obećanje nije odnosilo na "Vidovdan", poluzvanični list, koji je dobijao subvencije srpske vlade. Na ovaj način knez je smirio engleskog i austrijskog konzula, ali nije ostao dužan ni "napadima iz Carigrada".
Neposredno nakon smirivanja situacije i povratka Marinovića u Beograd, knez je donio odluku da pošalje Iliju Garašanina u Carigrad. Odobravanjem ove misije, knez se rukovodio savjetima iz Rusije i Francuske, da će podržati napore Srbije da sa Portom riješi sporne probleme direktno u Carigradu. Imenovanjem Garašanina za put u Carigrad, knez je ovog državnika vratio u diplomatiju i politiku, ne samo zbog njegovog iskustva, već i zbog stava Petrograda i Pariza, koji su ga smatrali jednim od najsposobnijih ljudi srpske političke scene.
Imajući u vidu neuspjeh deputacije iz 1860. godine, praktično riješeno pitanje nasljedstva prestola i savjete iz Petrograda da se Ustav ne mijenja u cjelini, već kroz pojedine zakone na Skupštini, Garašaninov zadatak bio je da pregovara sa Portom o iseljavanju muslimana koji žive van tvrđava. Ukoliko bi Porta odbila ovaj predlog, što je smatrano najvjerovatnijom opcijom, Garašanin je bio ovlašćen da izloži plan po kome bi muslimani van tvrđava prihvatili srpsku jurisdikciju. Neposredno pred polazak u Carigrad, Garašanin je posjetio engleskog konzula u Beogradu, pokušavši da sazna konkretan stav Velike Britanije. U tom razgovoru Garašanin je dobio samo potvrdu onoga što je srpska vlada već znala. Longvort je istakao sumnje i malu vjerovatnoću da će Porta prihvatiti bilo koji od srpskih zahtjeva. Po nagovoru ruskog konzula, knez je preko Filipa Hristića pokušao da izvrši pritisak na Longvorta da prenese engleskom ambasadoru u Carigradu vijesti o novom prelasku bugarskih porodica u Srbiju, koje su bježale od tatarskog terora. Na taj način, knez je pokušao da dobije bilo kakvu podršku Velike Britanije pred početak Garašaninove misije, jer se i u Beogradu znalo da Bulver, engleski ambasador u Carigradu "više vredi i od samog sultana". Međutim, podrška Londona je izostala.
U vrijeme kada je Garašanin stigao u Carigrad, u "Srbskim novinama" pojavio se članak "Uoči Cvijeti". Potpisnik članka, u kome se zapaljivim tonom govorilo o podizanju Drugog srpskog ustanka i Cvijetima 1815. godine – "radosnoj pesmi koja je posle 426 godina odjeknula Srbijom" i praktično pozivalo na ustanak, bio je Milan Đ. Milićević, knežev sekretar.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
