-Priredila:
MILA MILOSAVLjEVIĆ
Kao većina Litvanaca, koje je katolički kler latinizovao, i moj deda je izuzetno volio francuski jezik. Sa suprugom je govorio na francuskom i podsticao je djecu da se izražavaju na tom jeziku. Da bi ga obradovala, moja majka bi djeci sugerisala da, za njegov rođendan, čestitke napišu na francuskom. Pošto bi im ispravila gramatičke greške, djeca su tekst prepisivala na ornamentom ukrašenu hartiju, savijenu i obmotanu obojenim mašnama. Moj deda bi razvio smotuljke, pročitao glasno tekst a potom izljubio male autore. Kad su porasli, njegovi stariji sinovi bi napamet učili francuske poeme i recitovali ih pred roditeljima, braćom i sestrama. Jednom prilikom otac je, tokom porodičnog slavlja, recitovao fragment iz Anrijade (Henriade). U to vrijeme ruski nije bio popularan u Rusiji. Dostojevski je naslijedio očevu ljubav prema francuskom; francuske rečenice teku glatko u njegovima romanima i novinskim člancima. Puno je čitao literaturu na francuskom, dok na njemačkom vrlo malo, iako ga je takođe dobro poznavao. Pisac Strahov (Strahoff), veliki prijatelj moga oca, u svojim memoarima piše kako je sa Dostojevskim volio da priča na ozbiljne teme ali da nije volio njegove lakrdije jer se, kako tvrdi, uvijek šalio na francuski način. Igra riječi i slika, koja je suština francuske oštroumnosti nije omiljena kod mojih sunarodnika koji vole šale jasnijeg tipa. Strahov je bio mišljenja da se Dostojevski šalio a la francaise ne samo u razgovoru već i u svojoj književnosti. Ovo je nesumnjivo bio rezultat izvjesnog latinskog nasleđa u umu Dostojevskog. Kad su završili Suchardovu školu, stariji sinovi su upisani u pripremnu Tchermak privatnu školu, vrlo skupu ustanovu, u koju su išli sinovi gradskih intelektualaca. Da bi lekcije mogli da spremaju pod nadzorom profesora, sinovi su boravili kao u internatu, što znači da su kući dolazili samo nedjeljom i praznicima. Moskovski plemići ovog doba radije su svoje sinove slali u privatne nego u carske državne škole, jer su tamo djeca dobijala teške batine. Tchermakova škola je bila patrijarhalnog karaktera, zamišljena i uređena po porodičnom modelu. M. Tchermak je večeravao sa svojim đacima i ophodio se blago sa njima, kao da su mu sopstvena djeca. U školi je zaposlio najbolje moskovske profesore i časovi su držani na visokom nivou. Moj deda se užasavao brutalnosti moskovske niže klase i nikad nije dopustao djeci da izlaze na ulicu. „U školu nas je vozila očeva kočija i njome smo vraćani kući”, stric Andrej mi je ispričao jednom prilikom. Moj otac je toliko malo znao o svom rodnom gradu, da se ni u jednom njegovom djelu ne može naći opis Moskve.
Kao većina Poljaka i Litvanaca, moj deda je prezirao Ruse i s predrasudom gledao na njih, kao na varvare. Rodbina njegove žene bili su jedini Moskovljani, koji su primani u njegov dom. Kada je kasnije moj otac iz Petro-
grada otišao za Moskvu, susreo se samo sa rodbinom.
Ukoliko moj deda nije imao povjerenja u rusku civilizovanost, bio je vrlo oprezan da to ne iskaže pred djecom. Podigao ih je po evropskom modelu, što će reći trudio se da probudi i njeguje patriotizam u njihovom srcu. U svom Dnevniku pisca, Dostojevski se prisjeća kako je njegov otac djeci rado naglas čitao i objašnjavao djelove iz Karamazinove ruske istorije. Povremeno bi djecu vodio da vide istorijska zdanja Kremlja i moskovske crkve. U očima sinova, ove ekskurzije su imale ozbiljan, patriotski karakter.
(Nastaviće se)
