Prilično je teško precizno odrediti broj stanovnika Crne Gore. U 17. vijeku, prema mletačkim izvještajima, ovaj mali narod je imao samo 20.000-30.000 duša. Prije pedeset godina, kada je zaratio sa Francuzima, gospodarima Dalmacije, procijenjeno je da ima 50.000 stanovnika. Dvadeset godina kasnije, statistike su povećale njihov broj na 75.000; najzad 1835. zvanični cetinjski kalendar "Grlica" objavio je da Crna Gora broji 100.000 duša. Sada, sa teritorijalnim uvećavanjima nastalim od 1836. i sa pokretom iseljavanja, koji je, evo, nekoliko godina primorao značajan dio stanovnika južne Hercegovine da u slobodnim brdima Crne Gore potraži utočište od muslimanskog ugnjetivača, može se bez pretjerivanja utvrditi da je minimalan broj stanovnka Crne Gore oko 200.000.
Jedna činjenica će biti dovoljna da stvori sliku o brzini kojom se povećava broj stanovnika u sadašnje vrijeme u ovom utočištu slobode hrišćanskih Južnih Slovena. "Grlica" iz 1835. navodi brojku od 15.000 dobro uvježbanih boraca koji čine vojnu silu Crne Gore i koje vladika može, na prvi znak, da uključi u brobu. Četiri godine kasnije, 1839, "Gazette dalmate" iz Zadra, prema zvaničnim dokumentima, povećala je njihov broj sa 15.000 na 19.500. Danas je ovaj broj znatno veći.
No, ma koliki da je procenat povećanja, primijetiće se da je zaista malo 30.000 do 35.000 ratnik za jednu zemlju koja mora neprestano da se bori protiv carevine od trideset miliona duša. To je tačno i ta okolnost služi samo da još više divljenja izazovu napori kojima su Crnogorci uspjeli da očuvaju svoju slobodu. Uostalom, u borbi su im jako bile od pomoći prirodne prepreke koje nudi njihovo tlo, a brojka koju smo naveli odnosi se samo na borce uvijek spremne da krenu u borbu i da rat prenesu, ako prilike dozvole, na neprijateljsku teritoriju. Ali kad ozbiljna opasnost zaprijeti zemlji, kad se turska vojska približi da je podjarmi, na prvi kuršum koji pogodi stijenje Crne Gore, iza njega će se sa svih strana pojaviti ruke i karabini; žene, starci i djeca podržaće odrasle muškarce u nacionalnoj odbrani. Umjesto 35.000 Crna Gora će toga dana brojati 100.000 ratnika.
Crnogorci imaju, zaista, narav i osobine podjednako čvrste kao i njihove planine. Visoki, stasiti, snažnog zdravlja, a ratnički život koji vode od djetinjstva razvija u njima izvanrednu snagu.
Netaknuti prosvetiteljskim uticajem Zapada, ali istovremeno i nedirnuti iskvarenošću koju taj uticaj donosi narodima nedovoljno pripremljenim da ga prihvate; vjekovima odvojeni od ostalog svijeta, Crnogorci su sačuvali u svojoj iskonskoj snazi osobine i vrline svojestvene narodima slovenske rase. Njihovi običaji su neporočni, a vjera žarka. Kao Srbi i Dalmatinci, uz živu i prodornu inteligenciju posjeduju i jedno duboko i uzvišeno poetsko osjećanje, izraženo u pjesmama koje narod prenosi od usta do usta i koje se čuvaju u predanju dugo nakon događaja koje opjevavaju.
No, pored tih uzvišenih i plemenitih osobina, Crnogorci posjeduju jednako snažne strasti i mane naroda njihove rase. Njihova neustrašivost se, u nedostatku blažih i civilizovanih navika koje bi je obuzdale, izopačuje u neprestanu potrebu za borbom. Instikti njihove neukrotive prirode razvijaju se sa divljom grubošću, još više povećanom zbog njihove osamljenosti usred surove i grube prirode, i zbog stalnog ratničkog života koji su prinuđeni da vode. Navinuti na borbe bez milosti protiv divljeg i svirepog neprijatelja, stekli su naviku za krvoločnim osvetama na koje naš vijek nije više navikao.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
