Komunistička partija Čehoslovačke izašla je iz rata ojačana, postala je najjača članica Narodnog fronta i koaliacione vlade, dobila je više važnih ministarstava što joj je omogućilo dalje jačanje uticaja u društvu i državnoj politici. Ove pozicije KSČ dodatno su ojačane činjenicom da je zemlja stekla slobodu zahvaljujući pohodu sovjetske vojske. Doduše, na čehoslovačku teritoriju ušle su i američke trupe, ali su u Prag ipak ušle sovjetske. Da će ta činjenica biti presudna za budući odnos snaga između Zapada i Istoka bilo je jasno i zapadnim diplomatama i prije nego što su sovjetske trupe ušle u Prag. To je jasno iskazao Vinston Čerčil u pismu Hariju Trumanu 30. aprila 1945. navodeći da će, ako američke trupe ne uđu u Prag i zapadni dio zemlje, sudbina Čehoslovačke biti istovjetna sudbini Jugoslavije. Zato će zapadnim diplomatama biti lako da 1948, kada komunisti preuzmu vlast, korijene tog čina vide u događajima od tri godine prije toga i da priznaju da ne mogu ništa da učine iako su bili ubijeđeni da je 80 odsto čehoslovačkog stanovništva više voljelo demokratiju zapadnog tipa nego komunizam. Kada već nijesu ušli u Prag prije Crvene armije, zapadnim državama je ostalo malo manevarskog prostora te 1945. godine, tim prije što su američke vojne vlasti tražile što hitnije povlačenje trupa iz Čehoslovačke. Ipak, Zapad je uspio da do povlačenja dođe istovremeno sa povlačenjem sovjetskih trupa, krajem godine, pa su bar u tom smislu pomogli Edvardu Benešu koji je nastojao da se ove dvije vojske povuku istovremeno. Osim toga, dok je za običnog čehoslovačkog građanina SSSR bio zemlja koja je donijela slobodu, u njegovoj svijesti svakako su još uvijek bile žive uspomene na "Minhensku katastrofu" i činjenicu da je Čehoslovačka pred prijetnjom fašističke opasnosti ostala napuštena od zapadnih saveznika 1938/9. Toga su se sjetile i zapadne diplomate poslije februarskih događaja 1948.
Kao što komunisti nijesu mogli da negiraju da je njihova zemlja pripadala zapadnom političkom, ekonomskom i kulturnom svijetu, tako i najuticajniji građanski političari, poput samog predsjednika republike Beneša ili predsjednika prve poslijeratne vlade Zdenjeka Firlingera, nijesu mogli da negiraju važnu ulogu SSSR-a u obnovi slobode i nezavisnoti zemlje. Štaviše, u govorima o spoljnoj politici Beneš i Firlinger su isticali svoju privrženost dobrim odnosima sa SSSR-om. Ovome je doprinijelo i pojačano osjećanje slovenske solidarnosti koje je bilo veoma izraženo poslije Drugog svjetskog rata i koje je nastalo kao direktna posljedica velikih stradanja slovenskih naroda u ratu. I neke jugoslovenske diplomate uočavale su poslije rata postojanje "vanredno razvijene slovenske svijesti češkog čovjeka" koja je vremenom jačana i radom sokolskih organizacija. Koliko je ovo osjećanje jačalo prosovjetske emocije u čehoslovačkom društvu toliko je slabilo prozapadne. Očuvanju uticaja zapadnih sila u Čehoslovačkoj dodatno je smetala činjenica da je Čehoslovačka poslije rata ostala fizički odsječena od njih.
Suočene sa rastućim uticajem komunista i SSSR-a, građanske stranke su, sa jedne strane, njegovale okrenutost čehoslovačkog društva ka Zapadu, a sa druge strane su negirale da su prosovjetska osjećanja isključivo vezana za komuniste. Tako su narodni socijalisti u svom programu isticali rusofilstvo i slovenofilstvo, ali i navodili da se osjećanja prema SSSR-u ne smiju određivati samo prema gledištu ili interesima pojedinih stranaka. Aluzija na komuniste bila je očigledna. Na taj način se pokušavalo dokazati da su prosovjetska osjećanja nešto što nije nikada ni bilo pod znakom pitanja, već nešto što dolazi "iz srca", i na šta pravo ne mogu da polažu samo komunisti. Sa druge strane, uvijek je isticana potreba oslanjanja na Zapad zbog vjekovnih političkih i kulturnih veza i ekonomskih potreba. Posebno su narodni socijalisti i lidovci potencirali pripadnost Čehoslovačke "zapadnoj kulturi". Narodni socijalisti su ocijenili da je Britanija iz rata izašla kao više evropska sila nego do tada, pa su zato tražili da se pažljivo prati njena evropska spoljna politika, posebno u pogledu Njemačke. Podržavan je prodor britanske kulture u čehoslovačko društvo i traženo da se mladim ljudima omogući da se upoznaju "sa bogatim iskustvom toga velikog naroda".
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
