Suprotno od jugoslovenskih, čehoslovački komunisti niti su bili tako jaki niti su poslije rata bili jedinstveni: češki su bili za centralizam, a slovački najprije za federalno uređenje dok ih direktiva iz Praga nije preobratila. Kako su se početkom avgusta 1945. jugoslovenske diplomate u Pragu izrazile, izgledalo je da "Slovaci ljubomorno čuvaju svoju autonomiju", a stanje u kome je Slovačka imala svoju vladu, a Češka i Moravska ne, Jugosloveni su mogli smatrati samo za anomaliju. U Pragu je bila centralna, državna vlada, a u Slovačkoj Slovački narodni savjet i Zbor narodnih povjerenika sa kompetencijama vlade u malo čemu potčinjene državnoj vladi. Predsjednički dekreti mogli su biti izdavani samo na predlog vlade i uz saglasnost Slovačkog narodnog savjeta. Tek je pravo slovačkih ministara da stave veto na dekrete državnih ministara bilo nešto što Jugoslovenima svakako nije bilo jasno. Ta odredba činila je državu ne samo federalnom, već i konfederalnom. Za jugoslovenske uslove bila je nezamisliva i odredba iz Košičkog programa po kojoj su u Slovačkoj tokom mira mogle biti samo slovačke jedinice pod komandom slovačkih oficira. Suštinski, centralna vlada, sa češkim i slovačkim ministrima, upravljala je samo češkim zemljama. Na prvi pogled je izgledalo da u zemlji normalno mogu da funkcionišu samo slovačke institucije, dok su centralna vlada i predsjednik države bili sputani sa svih strana.
Ideja slovačke nezavisnosti bila je dosta duboko ukorijenjena u slovačkom društvu ili bar u jednom njegovom značajnom dijelu. Kao u slučaju nezavisne Hrvatske imala je snažnu podršku crkve. Stara Hlinkova Slovačka ludova stranka je pune tri decenije vaspitavala generacije Slovaka u duhu protivčeškog i protivsovjetskog raspoloženja i u duhu vjerske netolerancije. Stranka je imala i svoju vojničku političku organizaciju – "Hlinkovu gardu" sa oko 10.000 članova i omladinu organizovanu u "Hlinkovoj mladeži". Zato su neki Jugosloveni poslije rata pravili paralelu sa Njemačkom i po uzoru na denacifikaciju u njemačkoj tražili "dehlinkizaciju" Slovačke. Ogromnu ulogu u organizaciji Hlinkovog pokreta imao je kler. Parole o nezavisnosti slovačke države i naroda i optužbe o "češkom imperijalizmu" bile su okosnica političkog programa ljudi i snaga koje su u ratu poražene u Slovačkoj, ali i ostale prisutne u političkom životu. Ove ideje se nijesu mnogo razlikovale od predratnih. Slovački biskupi izdali su 24. oktobra 1939. Pastirski list u kome su pozdravili slovačku republiku i blagoslovili je.
Slovački biskupi su u junu 1942. izdali pastirsko pismo u kome su se solidarisali sa Tisovim režimom po pitanju progona Jevreja. U duhu očuvanja slovačke nezavisnosti govorio je i Tiso u emigraciјi aprila 1945. I slovački parlament je 23. januara 1945. usvojio deklaraciju u kojoj je pozvao Slovake da ustraju u vjernosti slovačkom narodu i državi. U istom mjesecu je i ludovska omladina održala kongres u Pieštanima gdje je 700 delegata zauzelo ovakve stavove. Mnogi od pobornika ovih ideja pobjegli su iz zemlje na kraju rata, ali se jedan dio i vratio u zemlju i legalno ili ilegalno nastavio sa zastupanjem svojih ideja. Tako su se na istom zadatku našli i slovačka emigracija na Zapadu i oni koji su se iz emigracije vratili u zemlju.
Sve u svemu, Čehoslovačka je na kraju rata stajala podijeljena pred rješavanjem pitanja odnosa češkog i slovačkog dijela zemlje. To najbolje ilustruje situacija u kojoj se, sa jedne strane, ministar u centralnoj vladi Stranski požalio da u Slovačkoj ima onoliko vlasti koliko ima i u Portugalu, dok su sa druge strane u samoj Slovačkoj i dalje bili i brojni i jaki oni koji nijesu željeli da ima ni toliko vlasti, pa su istakli parole o praškom centralizmu, rušenju slovačkih nacionalnih prava, češkom imperijalizmu i češkom teroru, a predsjednika vlade Gotvalda su prilikom posjete Slovačkoj u ljeto 1947. dočekali optužbom da je "neprijatelj Slovačke". Bar po tome čehoslovačke prilike nalikovale su jugoslovenskim, jer su optužbe iz Bratislave na račun češkog "imperijalizma" bile sasvim slične optužbama iz Hrvatske na račun srpskog "hegemonizma". Bitna razlika bila je ipak u tome što češki komunisti, za razliku od srpskih i jugoslovenskih, takve optužbe nijesu prihvatali. Sa druge strane, u Pragu je bilo teško naći češkog političara koji bi prihvatio nezavisnost Slovačke. Još tokom rata Beneš je bio protiv federalnog uređenja zemlje, izražavajući rezereve prema rješavanju nacionalnog pitanja i u Jugoslaviji putem federalnog uređenja države.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
