09/02/2021 u 00:00 h
Dan.Dan.
Preuzmite našu aplikaciju
Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu
StoryEditor

Paralelno umjetnost i komercijala

Nakon uspjeha Senovog filma kod kritike i na biletarnicama, indijska Korporacija za finansiranje filmova – FFC otvorila je vrata nepoznatim rediteljima niskobudžetnih i srednjebudžetnih filmova
Tih godina snimio je i dugometražni film „Ghare baire” (1984), po Tagoreovom romanu, čija se radnja odvija 1905, kad je britanski potkralj lord Kurzon namjerno izazvao neprijateljstvo između Indusa i muslimana u Bengalu da bi učvrstio svoju vladavinu. Krajem osamdesetih režirao je i adaptaciju Ibzenove socijalne melodrame „Ganashatru” (1989). Samo mjesec dana uoči smrti od duge bolesti u aprilu 1992, Rej je primio priznanje Američke akademije za životno djelo. U to vrijeme je radio na ostvarenju „Jargoran”, koje govori o jalovim pokušajima mladog ljekara da uvede modernu medicinsku praksu u jedno zaostalo bengalsko selo. Film je dovršio njegov sin Sandip Rej 1993. g. Bez obzira na njegov status kritičara društvenih prilika, Rej je bio pravi umjetnik koji je prvi put u istoriji pokazao svijetu da indijska kinematografija zavređuje pažnju. Osim toga, kao poslednji predstavnik bengalskog kulturnog preporoda, čiji je pokretač bio Tagore, kod Indusa uživa veliki ugled. Dan Rejeve sahrane proglašen je za državni praznik a njegovom poslednjem pomazanju u Kalkuti prisustvovalo je više od milion ljudi. Rejeva trilogija o Apuu je u indijskoj kinematografiji stvorila razgraničenje između komercijalne zabave i umjetnosti, koje je prisutno i dan-danas, i izazvala veliko oduševljenje drugih bengalskih reditelja, među kojima se ističu Ritvik Gatak (1925–1976) i Mrinal Sen (1923–2018).
Intelektualac radikalne marksističke orijentacije, Gatak je snimio svega osam filmova, od kojih je najpoznatiji „Ajantrik” (1958), popularna priča o Ijubavi seoskog vozača prema svom vremešnom taksiju. Međutim, Gatakoa prava genijalnost ležala je u pravljenju autentičnog alternativnog filma. U njegovoj polubiografskoj trilogiji o izbjeglicama iz Istočnog Pakistana surova neposrednost krije bogat mitski podtekst. Njegovo remek-djelo, „Jukti takko aur gappo” (1974), autobiografska je pripovijest o intelektualcu alkoholičaru koji mora da se pomiri sa odumiranjem vlastitog revolucionarnog idealizma.
Senovo stvaralaštvo bilo je plodnije. Njegovi filmovi datiraju iz pedesetih i šezdesetih (npr. „Raat-bhor”, 1953, i „Baishey sravan”, 1960), ali najveću slavu doživio je sa ostvarenjem „Bhuvan Shome” (1969), koje se obično smatra početkom novog indijskog fiima, ili „paralelne kinematografije”, paralelne s komercijalnom industrijom glavnog toka. Nadahnut francuskim novim talasom, a naročito Trifoovim djelom „Žil i Žim” (1961), „Bhuvan Shome” govori o sitničavom službeniku željeznice na odmoru koga seljančica lišena inhibicija prvo „uči pameti” a zatim i oslobađa. Finansiran je pomoću nevelikog zajma bez pokrića koji je odobrila indijska Korporacija za finansiranje filmova FFC, koja je 1980. pretvorena u Nacionalnu korporaciju za razvoj kinematografije ili NFDC. Tu agenciju osnovala je vlada 1960. u nizu ustanova obrazovanih radi poboljšanja kvaliteta domaćih filmova, pored nje, tu su bili Filmski institut Indije u Puni, osnovan 1961. da bi se u njemu obučavali novi reditelji, i Nacionalna filmska arhiva, otvorena 1964, ali je do djela „Bhuvan Shome” jedino pomagala rad uglednih stvaralaca poput Reja. Nakon uspjeha Senovog filma kod kritike i na biletarnicama, FFC je otvorio vrata nepoznatim rediteljima niskobudžetnih i srednjebudžetnih filmova. Pod njegovim okriljem je u narednoj deceniji producirano oko pedeset pet takvih filmova. Nakon ostvarenog uspjeha, Sen je snimio filmove eksperimentalne forme – „Interview” (1971) i „Calcutta ’71” (1972). Očito pod Godarovim uticajem, u tim djelima se naracija u trećem licu smjenjuje s direktnim obraćanjem publici. Sen je potom snimio nekoliko filmova koji govore o tome kako multinacionalne korporacije, britanska vlast, indijski biznismeni, odnosno filmadžije buržoaskog ljevičarskog opredjeljenja eksploatišu gradsku i seosku sirotinju. Film „Genesis” (1986), indijsko-francusko-belgijsko-švajcarska koprodukcija, jeste parabola raskošne ljepote o cikličnom usponu, dekadenciji i padu ljudske rase, kojom je Sen stekao svjetski ugled, potvrđen novijim radovima kao što je „Antareen” (1993).
Piše:
DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ
Nastaviće se


Pratite nas na
Pridružite nam se na viber community
Pratite nas
i na telegram kanalu

Izdvojeno

20. april 2024 16:15