Nehotično se javlja gruba misao koju ne možeš a da je ne izgovoriš, makar kao pretpostavku, da se nije možda od naziva rijeka „rosa-voda” rodio naziv Rus kao „rječnog naroda”?
Poznato je da su se Slavjano-Rusi još odavnina i stalno naseljavali oko tokova rijeka, a ne po nepreglednim stepama, kuda su se kroz šumske šikare kretali nomadi-Arijevci. Na prostorima oko rijeka i šumskim proplancima su se i razvijali stari oblici zemljoradnje Slovena. Ovu pretpostavku, koju smo izložili, možemo potkrijepiti i ponovnim pozivanjem na rječnik V. Dalja, gdje mi sretamo takva značenja korijena riječi voda kao „rasa, rusa, rus, ruseča, rusilovka, rusinići”. Ovo nas još jednom primorava da se sjetimo neophodnosti da uporedimo riječi „rosa, Ros, Rus” sa sankritskom riječju „rasa”.
Često moramo da slušamo savjet da istoriju Slovena ne tražimo u „dalekoj prošlosti”. A zašto? Posebno ako jezički materijali tako jasno govore o tome, pa se ne bi moglo utvrditi da je nedostajala pismenost. Kakav je to narod, s obzirom da nije bio „stari”, stvarao nekakvu kulturu u zemljama Istočne Evrope? Ko je tu razvijao industriju neolita, a zatim bakra i bronze? Čudni su ti razgovori o „starim narodima”, posebno ako uzmemo u obzir tvrdnje arheologa o kultnom jedinstvu plemena u Istočnoj Evropi u tim starim vremenima o njihovim uzajamnim kulturno-ekonomskim vezama, za šta je bilo potrebno imati dovoljno razvijene ekonomiju i kulturu, bez čega nikako nijesu mogli da sarađuju.
O starim oblicima privrede predaka ruskog naroda možemo mnogo šta saznati iz knjige arheologa i istoričara P.N. Tretjakova „ Nastanak zemljoradnje”. U toj knjizi je autor opovrgao utvrđeno u nauci gledište o nizijama u Aziji kao porijekla i začetka zemljoradnje u svijetu. On je došao do zaključka da su u južnim krajevima polja bila uvijek pokrivena bujnim korovom, pa se prastari čovjek nije mogao izboriti sa njom sve dok nije izmišljen plug i da postigne velike uspjehe u proizvodnji žitarica. P.N. Tretjakov je pisao da je samo na sjeveru bilo moguće razvijati zemljoradnju na raskrčenom zemljištu u dobrim prirodnim uslovima, tj. na poljanama, okruženih šumama i obilato bujnim šipražjem. Takvi usjevi su davali dobre prinose, čiji su rezultati bili jedan naspram 150, što znači da su sakupljali 150 puta više od posijanog sjemena. Glavni zaključak ovog čuvenog naučnika je tvrdnja da su samo preci Indoevropljana u takvim uslovima mogli da razvijaju svoju privredu i kulturu, koji su živjeli u dalekoj prošlosti na sjeveru Istočne Evrope, na ruskom sjeveru, odakle je i počela da se širi po svijetu tehnologija obrade zemlje i prelazak sa obrade zemlje motikom na obradu sa plugom.
Ovdje se moramo sjetiti toga da se u Rigvedi opisuje da je ječam bio u velikoj upotrebi, ali te vijesti koji se odnose na zemlje oko sjevernog pola nikako nijesu mogli da dopru iz Mesopotamije ili Egipta o načinima gajenja te kulture.
N.P. Tretjakov povezuje sa dalekim sjeverom i prvu kultivizaciju, ne samo ječma, nego i pirovine i prosa, tih žitarica koje su, kako je nadaleko poznato, bile osnovna hrana indoevropskih plemena koji su se doseljavali sa sjevera. Te kulture su karakterizovane, po mišljenju Tretjakova, srednjoevropskim porijeklom i otuda su dospjele u Kinu ili Indiju.
U Avestu se ukazuje na postojanje tri socijalne grupe, još od iskona: vojnici, paganski sveštenici i stočari, a kasnije se već govori o oranju sa bikovima.
Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
(Nastaviće se)
