U nastavku pisma Ljubomiru Nenadoviću iz sela Rodauna, blizu Beča, u kome ga moli da mu pošalje 150 for. sr. Branko Radičević mu dalje piše:
"Ja ti te novce vratiti ne mogu, ali ću ti poslati 250 komada knjiga svojih novih pesama. Ti ih rasprodaj, i namiri se od tuda, a mislim da ćeš moći, jer ja u Srbiju nikome drugome (osim deset komada Peroviću Crnogorcu) ni knjižice slati neću.
To je što te molim, Ljubomire. Ti si mi 1849. godine veliku milost učinio, učini mi i ovu sad, pa ćeš učiniti zadužbinu. Ja bih ti imao puno o svojoj nevolji pisati, ali znajući kome pišem, mislim da je dosta. Samo ću još da napomenem jedno: ako za mesec dana krojaču 120 f. sr. ne platim, moraću po svoj prilici na sud. Za to mi što pre piši, i oveseli me. Pismo upravi na Daničića (Landstrasse, 669. Stock II Thüre 6). S Bogom! Branko Radičević"
Trebalo bi napomenuti da je Branko Ljubomiru pisao iz sela u blizini Beča u koje su bolesnici išli kako bi se liječili surutkom. Dakle, Branko je već imao ozbiljnih zdravstvenih problema, a uz to i velikih finansijskih poteškoća. Već 1852. godine Branko je ozbiljno bolestan. Pjesnik razdragan i pun života, polako je venuo. Vuk mu je savjetovao da leži u bolnici, što je Branko i učinio s proljeća 1853. godine. U staroj bečkoj Opštoj bolnici imao je, o trošku kneza Mihaila, zasebnu sobu i dobru njegu. Često su ga posjećivali Daničić i Vuk, a najčešće Vukova supruga Ana, koja ga je pazila kao rođenog sina i svakodnevno mu odlazila u posjetu. Branko se radovao posjetama, međutim, sjećala se Mina Karadžić, "to ne potraja dugo. Brankovo vrijeme bješe isteklo. Jednoga dana (…) sjeđaše moja majka kao obično uz Branka. Toga dana bješe neobično uzbuđen i nježno držaše obje njezine ruke u svojima. Tako su dugo sjedeli i razgovarali. Kad majka pođe, te se na vratima osvrnu, da ga još jedan put pozdravi, ali Branko s bolnijem izrazom sklopio ruke nad glavom. Poplašena vikne nudilje, pritrči Branku, diže ga u naručje, ali sjen samrtnijeh krila bješe već pao na lice Brankovo. Još jedan put zahvalno pogleda, još se jedan put umorno osmjehne pa onda se naže, a ono divno srce, što je toliko osjećalo, toliko se nadalo, toliko htjelo, presta kucati!" Članak u kojem su zabilježena ova sjećanja, po kazivanju Mine Karadžić, objavljen je u kalendaru "Orao" 1877. godine, napisao ga je dr Milan Jovanović Batut, profesor Univerziteta u penziji u Beogradu, a u vrijeme opisanog događaja student medicine u Beču. Opis Brankove smrti je prilično vjeran, iako Mina nije bila tada prisutna u bolnici, a nije bila čak ni u Beču. Njena majka Ana sigurno joj je potanko ispričala kako je izgledao Brankov samrtni čas.
Međutim, mnogo godina kasnije javio se Lazar Zaharijević, pančevački advokat i nekadašnji mlađi drug Brankov, sa tvrdnjom da Branko nije umro onako kako je Mina opisala. Prema njegovim riječima, Branko je preminuo na rukama Koste Vujića, tadašnjeg studenta medicine u Beču.
O posljednjim Brankovim danima svjedočio je i Risto Mihailović: "Ja sam Branka na samrtnoj postelji njegovoj u tako zvanom Guldenstocku opšte bolnice bečke više puta pohodio. Jednom bijah tamo u društvu sa našim dičnim Zmajem Jovanom Jovanovićem. Nije tada krasila više duga kosa njegovo uvelo lice, on bijaše samrtni bolesnik! Mogao je tiho govoriti, primio nas je anđeoskim osmejkom svojim i bratski nas svetovaše. Poslednji put bio sam dan dva pred smrt njegovu kod njega. On tada jedva mogaše govoriti. Mahnu mi rukom da sednem. Na licu mu se prosula žar ljute groznice. U to dođe prvi lečnik sa asistentom", kaže Risto Mihailović u svome svjedočenju.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
