I u posljednjoj godini prisustva u jugoslovenskoj skupštini Republikanska stranka je bila aktivna, pa je uspjela da vlada usvoji primjedbu republikanskog poslanika Jovana Đonovića na predlog zakona o oružju. Predlog je zabranjivao držanje i nošenje oružja, sa čim se republikanski poslanik nije složio. Prema njegovom mišljenju, ljudima je trebalo odobriti da drže oružje po kućama radi odbrane od lopova i razbojnika, i od zvijeri u planinskim predjelima. Predlogom zakona činjena je greška koja se mnogo puta ranije u Skupštini dešavala – imao se u vidu interes samo jednog kraja, na osnovu kojeg se donosio zakon za cijelu zemlju, iako nijesu svugdje vladale iste okolnosti koje su upućivale da oružje bude svuda zabranjeno. U slučaju da se zakon usvoji, obrazlagao je svoj stav republikanac, ostajali su naoružani samo organi javne bezbjednosti, lopovi i hajduci. Stoga je trebalo principijelno zabraniti nošenje oružja svima kojima vlast to nije dozvolila i istovremeno principijelno dopustiti držanje oružja svima kojima vlast to nije zabranila. Primjedbe Jovana Đonovića zakonodavni odbor Skupštine je usvojio i izmijenio predlog zakona o oružju koji je podnijelo Ministarstvo unutrašnjih djela.
Republikanski poslanici u Skupštini nijesu prestajali da kritikuju Poslovnik prema kome se narodno predstavništvo upravljalo u radu, naročito zato što je bitno uticao na donošenje zakona – omogućavao je vladi da i upitnom većinom prilikom glasanja omogući usvajanje zakonskih predloga. Jovan Đonović je, govoreći o Poslovniku, prvo naglasio da je javnost s pravom kritikovala primjetni nerad Skupštine, kojim se ubijao njen ugled. Kao odgovorne označio je poslanike vladajuće većine, s obzirom na to da je opozicija više puta tražila da se donese novi poslovnik. U pogledu "kućnog reda" Skupštine, naglasio je, po ko zna koji put, da je vlada donijela poslovnik i primorala Skupštinu da ga usvoji, što je samo svjedočilo o neprirodnom odnosu između ove dvije najviše državne institucije. Na primjedbu Marka Trifkovića, radikalskog ministra za Konstituantu, da opozicija nije podnijela zajednički predlog poslovnika, Jovan Đonović je odgovorio da su je dotadašnjim radom vladajuće partije, u prvom redu Radikalna, učinile malobrojnom, a i ono "što je ostalo nije" bilo homogena nego heterogena koalicija. Razumio je namjeru vlade da poslovnikom izbjegne "tiraniju" manjine nad skupštinskom većinom, ali je i primijetio da je takođe trebalo da se vodi računa da se onemogući i diktatura većine. Iz bojazni od ostvarenja prvog slučaja, vlada je učinila drugi, i opet pogriješila.
Kritikujući nacrt poslovnika, Đonović je ukazao na neke bitne propuste – niti je bio predviđen odbor za spoljne poslove, ni odbor za narodnu odbranu. Pri procjenama potrebe uvođenja neke ustanove trebalo je polaziti od prilika koje su vladale u državi. Konkretno, u pogledu odbora za odbranu, istakao je da jugoslovenska država nije imala savez ni sa jednom od velikih sila sa kojom ju je vezivalo "bratstvo po oružju". Smatrao je, takođe, da se nije moglo dopustiti da Skupština stalno saznaje o spoljnim poslovima a posteriori, odnosno trebalo je učiniti da Skupština ima kontrolu nad vođenjem spoljne politike. U bliskoj vezi sa tim bilo je i pitanje kontrole nad vojskom, koju je trebalo prvenstveno natjerati da se u njoj, shodno proklamovanom demokratskom duhu političkog sistema države, poštuju "zakoni ličnosti". Država je mogla da se osigura u pogledu spoljnih prilika (ali i unutrašnjih) samo ukoliko je Skupština imala efikasnu kontrolu nad vojskom, i to ne samo nad njenom organizacijom, nego i nad duhom koji je trebalo da "vije kroz nju", nad njenom upotrebom i nad načinom "njenog gazdovanja". Vladin poslovnik je, zaključio je Jovan Đonović, od Skupštine napravio oruđe vladino, odnosno izvrnuo je smisao kontrole skupštine nad vladom.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
