Pripremio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Poseban problem u okviru „novih rješenja” predstavljala je činjenica da je jugoslovenstvo nametano nasilnim putem. Ono više nije bilo stvar ličnog izbora, već građanska dužnost koju su svi morali da poštuju i u kojoj su svi morali da učestvuju. To se tražilo od činovnika, učitelja i nastavnika, do članova sokolskog i drugih udruženja. Puni izraz ideologija integralnog jugoslovenstva, kao „opšta narodna ideologija”, dobila je u Deklaraciji vlade od 4. jula 1930. godine. Njome je zahtijevan raskid sa prošlošću i okretanje „jugoslovenskoj budućnosti”. A ta budućnost trebalo je da bude rasterećena plemenskih razlika i predrasuda, ispunjena najboljim i najpozitivnijim sadržajima „od sva tri plemena”. U odnosu na taj u osnovi ipak evolutivni proces, koji je mogao da traje duže ili kraće, bilo je vatrenih zagovornika jugoslovenstva koji su vjerovali da to može da se desi brzo, praktično preko noći. Za njih su „nova rješenja” šestojanuarske diktature i početni rezultati kojima se stalo na put državnom razjedinjavanju i narodnom nejedinstvu bili ogromni. Oni su negirali svaku nacionalnu posebnost i u ime jugoslovenstva tražili potpuno potiskivanje „plemenskih” prošlosti i tradicija iz svijesti generacija. Smatrali su da se tek rušenjem i brisanjem svih tragova srpstva, hrvatstva i slovenstva može izgraditi „istinski” jugoslovenska nacija.
U svakom slučaju, „nova rješenja” kojima je režim diktature pokušao da zaustavi dezintegraciju države imala su uspjeha samo u prvi mah. Ubrzo je postalo jasno da su, ipak, malo toga riješila.
Zavođenje diktature primljeno je u skoro svim krugovima jugoslovenskog društva bez nekog ozbiljnijeg otpora. To je bilo donekle i očekivano, jer je parlamentarni život na mnogim stranama izazvao nezadovoljstvo. Obični građani su već bili umorni od stranaka i njihovih stalnih sukobljavanja. Činilo se da one vode računa samo o sebi i svojim interesima, a ne o širim narodnim interesima. Željeli su da se to stanje, koje je doživjelo vrhunac u vrijeme krvoprolića u Narodnoj skupštini, promijeni. Zavođenje diktature i „čvrste ruke” zato je prihvaćeno ne samo bez otpora već i, kako to pokazuju istraživanja, sa „izvjesnim iluzijama” da će pažnja biti usmjerena na važna privredna i socijalna pitanja. S druge strane, ni vođstva politička stranaka nijesu iskazala protest, što je bio signal i za ponašanje šireg članstva i pristalica. Bilo je mišljenja da diktatura može biti „jedan potreban odmor od politike ovakve kakva se do sad vodila”. Čak se isticalo, prije svega u krugovima Zemljoradničke stranke, da diktatura, bez obzira koliko bude trajala, „može nama da koristi”, jer se oni, tj. zemljoradnici, mogu kao socijalno-privredna organizacija održati i bez izbora. Jedino je bilo neophodno zadržati „kontakt s narodom putem privrednog i kulturnog rada”. Ovdje valja pomenuti, a o tome je bilo riječi, da su zavođenje diktature podržali i spoljni faktori, prije svega Francuska i Čehoslovačka.
Režim diktature, bez obzira na iznijete reakcije predstavnika stranaka i širih slojeva društva, zapravo nije imao, kako ističe T. Stojkov, „sigurnu i široku socijalnu osnovu”. On se oslanjao na postojeću elitu u administraciji, na vojsku, organe bezbjednosti (policija i žandarmerija), dvorske radikale i demokrate, političke vrhove Slovenije, ali i uticajne poslovne krugove. Te društvene snage bile su iskazane i u strukturi prve šestojanuarske vlade.
Vojni faktor bio je prisutan preko komandanta kraljeve garde generala Petra Živkovića, koji se našao na čelu vlade, i generala Stevana Hadžića, ministra vojske i mornarice. Već smo ranije pomenuli neka mišljenja koja su svjedočila o nezadovoljstvu izborom generala Živkovića. Ni vojska nije bila zadovoljna. On jeste uživao veliko povjerenje kralja još iz vremena Solunskog procesa (a i ranije), ali ne i poštovanje u vojnim redovima. Izgleda da, prema saznanjima britanskog poslanika, nije bio „omiljena ličnost” ni u svojoj gardijskoj jedinici. Pripadnici vojske smatrali su da je njegov izbor na najvišu političku funkciju loš po ugled kralja i novog režima. Ubrzo je, zbog penzionisanja, premještaja i unapređenja, dovođenja njemu odanih oficira na visoke funkcije, ugled generala P. Živkovića opao još više i u vojsci i u širim krugovima društva.
(Nastaviće se)
