--Preveo sa ruskog i priredio:
VOJIN PERUNIČIĆ
Istoričar L. Gumiljev je u svojim radovima naziv Rusi proizvodio od Rugi – plemena starih Germana. Ti Rugi su došli u Austriju, oni su na istoku ratovali sa Slovenima, pljačkali ih, osvojili gradove Kijev, Rjazanj i Staru Rus (Slaviju), oni su napadali Vizantiju (Rim), Španiju, gdje su spaljivali crkve i „strašno divljali“, ali, imajući u vidu da su otuda bili protjerani, uplovili su na svojim lađama u Atlantik i svaka do jedne je potonula u uzburkanom Biskajskom zalivu, ostavivši slovenskim narodima naziv „Rus“. O takvim čudnim tumačenjima davanja naziva već smo pisali više puta, a O. Trubačev je to jednostavno nazvao narodnom etimologijom, zato se mi ovdje nećemo ni udubljivati u taj problem.
Cijela istorijska škola je, kako je već poznato, porijeklo Rusa vezivala za Normane. Ne ulazeći duboko u mnoge prihvaćene nepouzdane dokaze u nauci, samo ćemo skrenuti pažnju na zaključak antropologa: „...Veoma je interesantno da se u baltičkim oblastima, u neposrednim kontaktima sa kojima su se nalazili Normani u okobaltičkom ekonomskom regionu, ne pojavljuje nikakva antropološka veza sa Normanima u to vrijeme, kako kod Slovena, tako i kod Balta i dovoljno su jasne genetičke karakteristike međusobnog uticaja“.
Vodeći otadžbinski lingvista O. N. Trubačev odbacuje pretpostavke mnogih slavista (na primjer, V. N. Toporova) o tome da se slovenski jezik javlja „drugostepenim produktom“ naslage zapadnog indoevropskog etnosa na zapadno-baltički areal i slavjano-ruski je bio „jezik-sin, a baltički „jezik-otac“. Koncepcija baltičko-slovenskog jezičkog jedinstva je počela u drgoj polovini XX vijeka da ustupa mjesto koncepciji „trajnog komšijanja i druženja Balta i Slovena“.
Mnogi istraživači povezuju Ruse sa Varjagama, a takođe, prema nekim tvrdnjama, i naziv Rusija (to su mišljenja A.L. Šlicera, kojega su podržali i takvi ruski istoričari, kao što su N. Karamzin, S. Solovjev, V. Ključevski i drugi). Ali, imajući u vidu, nigdje u svijetu nije postojao narod pod imenom „Varjage“, već su to bili vojnici-najamnici, u čiji sastav su ulazili pripadnici raznih naroda, onda je teško shvatiti zašto bi oni sebe nazvali Rusijom ili Rusima, ili zašto ih i pored toga treba smatrati još i Normanima, kako to misle mnogi.
Možemo napraviti pokušaj i predložiti takvu moguću interpretaciju mogućeg porijekla riječi „Varjag“. Vrativši se opet sanskritu, tamo nalazimo riječ „varanga“, što znači „mač“, i zato ne isključijemo mišljenja da su ti najamni vojnici bili nazvani mačenoscima (riječ „varanga“ je možda mogla biti još odavnina poznata Indoevropejcima, a možda su je pozajmili iz jezika Arijevaca, koji su živjeli na Crnomorskom primorju. U kontekstu ove pretpostavke nije suvišno sjetiti se i toga da je u Engleskom jeziku sačuvan takav naziv za riječ Varjage kao „varangians“, što može poslužiti kao dokaz pretpostavke koju smo izrekli.
Interesantno razmišljanje o riječi „Varjag“ iskazao je A. Karpov. Smatrajući Varjage takođe vojnicima-najamnicima iz raznih plemena, koji su bili zaduživani za čuvanje robe na kopnenim i morskim trgovačkim putevima, on povezuje njihov naziv sa riječima „vara“ – „roba“ i „gaič“ – „čuvati“, otkud se i izvodi riječ „varegajče“ što znači „čuvar robe“. Karpov ukazuje još i na to da u ćiriličnom pismu riječ „varjaju“ znači „putovati“, a „varjag“ – onaj koji putuje na razne strane“.
Autor gore navedene rasprave A. Karpov tvrdi da pozivi na upravljanje kneževinama su i „varjage“ bili „Rusi“ i o tome smo već pisali da je „pozvani Rjurik“ bio unuk novgorodskog kneza Gostomisla i da niz toponima i hidronima na južnoj obali Baltičkog mora sadrže u sebi rječicu „rus-ros“. A. Karpov piše: „Rusi nijesu bili Skandinavci, tj. ni Šveđani, ni Danci, ni Norvežani, čak ni Goti oni nijesu bili. Sudeći po nekim svojim imenima kneževa, ona su pripadala čisto slovenskim plemenima“. I ti Rusi su imali svoju zemlju, svoju veliku etničku teritoriju, za čiju su nezavisnost ginuli njeni kneževi zajedno sa svojim vojskama.
(Nastaviće se)
