"Život je duga i teška borba. Ko sme taj može, ko ne zna za strah taj ide napred!" Ove riječi pripadaju legendarnom srpskom vojvodi Živojinu Mišiću (1855-1921) i jednako su bile i njegovo ljudsko i vojničko geslo, ukoliko je uopšte i bilo razlike između ta dva dijela njegove ličnosti. O njemu je napisano bezbroj knjiga, a svoje ratno iskustvo želio je i vlastitom rukom da ostavi potomostvu, kroz uspomene koje je počeo da piše na bolesničkoj postelji u Parizu. Nažalost, nije uspio da ih u potpunosti završi, jer ga je u tome omela smrt 20. januara 1921. O tome dr Savo Skoko, koji je priredio za štampu njegove uspomene i napravio nužne ispravke i dopune, kako je to u rukopisu označio i naveo Mišić, zapisao je u predgovoru:
"Vojvoda Živojin Mišić je, na kraju blistave vojničke karijere, počeo da piše svoje uspomene u Parizu, u bolesničkoj postelji. Namjera mu je bila da opiše svoj životni put od čobanina u valjevskom selu Struganiku, ispod Maljena i Suvobora, do komandanta srpske 1. armije u velikoj Kolubarskoj bici (u kojoj je premorena i desetkovana srpska vojska do nogu potukla austrougarsku Balkansku vojsku) i načelnika štaba Vrhovne komande za vrijeme savezničke solunske ofanzive 1918. godine, kojom je započeo definitivan slom Centralnih sila. Zadatak koji je sebi postavio već ozbiljno oboljeli i iznemogli vojvoda nije bio nimalo lak, jer je njegov životni put doista bio "duga i teška borba". Više od četrdeset godina proveo je u vojničkom mundiru i učestvovao u šest ratova, uzdižući se postepeno od najnižeg do najvišeg položaja u srpskoj vojsci, od čina narednika do proslavljenog vojvode, čije je ime ušlo u udžbenike ratne istorije država skoro na svim kontinentima. Za sve to vrijeme zadržao je neobičnu skromnost i lik pravog narodnog vojskovođe, čak i onda kada je postao legenda ne samo u Srbiji, već i daleko van njenih granica".
Mišićev rukopis, prvi put je štampan 1969. godine kao zasebna knjiga u izdanju Vojno-izdavačkog zavoda. Zahvaljujući uglednoj izdavačkoj kući "Prometej" iz Novog Sada, koja je ove godine njegov rukopis ponovo štampala pod naslovom "Živojin Mišić: Moje uspomene", u priređivačkoj obradi dr Sava Skoka, u prilici smo da se iznova upoznamo sa sjećanjima velikog vojskovođe. Uz uvijek ljubazno odobrenje gospodina Zorana Kolundžije, direktora "Prometeja", iz ove neprocjenjivo vrijedne knjige, ovom prilikom, prenijećemo dio koji se odnosi na Mišićev opis rodnog mjesta i najranijeg perioda njegovog života, uključujući i prvo ratno krštenje koje je imao, 1876.
***
Na 25 kilometara jugoistočno od Valjeva, u srezu kolubarskom, na razmeđini rijeke Kopljanice i zapadne pritoke rijeke Ribnice, nalazi se selo Struganik. Na domaku Maljena i Suvobora zemljište je isprelamano mnogim vrtačama i oskudno vodom. To je razlog zbog koga je selo raštrkano po pojedinim padinama zaklonjenim od opakog sjeverca i košave, koji često duvaju u ovom brdovitom predjelu, a kuće građene u blizini ma i najmanjeg izvorčića vode. Kao i svuda u brdovitim predjelima Srbije, stanovnici ovog malog sela oduvijek su težili za grupisanjem svojih zemljišnih posjeda oko svojih domova. Nekako je u prirodi stanovnika ovoga kraja da u blizini svoje kuće ne trpe ni najboljeg susjeda sa imanjem. Ono što je njegovo želio je da mu je sve na oku. Ne voli razbacanost i tumaranje do svog udaljenog posjeda, makar i dobrim putevima. Svaki od njih je neumoran radnik samo ako mu je imanje grupisano da ga može lako nadgledati i bez smetnje obrađivati.
Struganičani uopšte ne vole mješavinu i vrlo nerado trpe tuđinca u svojoj blizini. Takmiče se u radu i obrađivanju imanja. Vide li u nekoga nešto dobro i bolje, upinju se svim silama ne samo da ga dostignu, već da ga u tom poslu i prestignu.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
