U svojim "Uspomenama"za svoje Struganičane, Živojin Mišić je dalje zapisao: "Oni su uopšte nemilostivi prema svojim ukućanima, tjerajući i jureći sve na rad. Od ovoga nisu pošteđene ni žene, djevojke pa čak ni djeca mlađa od 10 godina. Čim djeca navrše šest godina starosti, ona su čuvari ovaca, koza, goveda i svinja, a malo stariji muškarci već su vodiči volova pri oranju, vlačenju, prevlačenju obranih usjeva, dovlačenju drva itd. Zbog ovakvih potreba, Struganičani nerado daju djecu u školu. U prilog ovakvih njihovih shvatanja i postupaka s dječacima ide i ta okolnost što su im crkva i škola dosta udaljene od sela, u jednom krševitom sklopu rijeke Ribnice. Kad već na osnovu zakonskih propisa moraju djecu upućivati u osnovnu školu, oni jedva čekaju da je djeca završe, kako bi im bila od pomoći u njihovim poljskim radovima. Nije nikakvo čudo što je do sada samo jedan jedini stanovnik toga sela mogao da umakne otuda i da produži dalje, više školovanje.
U ranije vrijeme otići do Valjeva za njih je bio događaj, a o odlasku u Beograd ili koju drugu varoš da i ne govorim. Malo je bilo muškaraca toga vremena koji su Beograd poznavali, a o njihovim ženama, pravim mučenicama, ne treba ni da govorimo. Žene i odrasle djevojke ne samo da su zajedno s muškarcima podnosile sve poljske težačke radove, osim kosidbe, već su u zadruzi bile bez ikakvog prava. Svaki muškarac je imao pravo da se vrlo osorljivo ponaša prema njima, pa čak i da ih koji put i opauči, što je razumije se, prolazilo bez ikakvog protesta. Nijedan Struganičanin za živu glavu u društvu neće osloviti svoju ženu njenim imenom, kao ni žena svoga muža. One su za muževe "ona", a muževi za žene "on".
Pođe li čovjek od kuće sa svojom ženom, bilo na rad u polje, bilo gdje u goste, ona nosi torbu i korača za njim na pet do šest koraka. Za sve vrijeme puta jedva ako progovori koju riječ. Eto takvi su uglavnom Struganičani.
Stanovnici ovog sela doselili su se u ovaj kraj iz okoline Durmitora još prije 150-200 godina. Moji preci, po prezimenu Kaljevići, doselili su se iz sela Tepca sa južnih obronaka Durmitora. I danas u tom selu ima Kaljevića.
Stanovnici Struganika podijeljeni su uglavnom u četiri familije: Kaljevići – docnije po prezimenu moga djede Miše nazvani Mišićima; Mačuri – Nikolići; Šutulje i Paunovići. Najmnogobrojnija je familija Kaljevića. Na prostoriji Kaljevića postoje još dvije manje porodice: Arnautovići i Perovići.
Mačuri borave u blizini izvornoga dijela Kopljanice na njenoj desnoj obali; Šutulje u blizini izvornoga dijela Stanine rijeke na njenoj lijevoj obali, a Kaljevići – Mišići i Paunovići na vodomeđi između pomenutih rijeka a chaval (s obije strane) glavnoga druma Baćenac –Mionica, dakle, svi na desnoj obali rijeke Ribnice.
U vremenu mog djetinjstva i dok nije izašao zakon o potesima Struganičani su bili bogati stočarstvom svih vrsta. Imali su dosta svinja, ovaca, goveda, koza i konja, kao i dosta velike prostore obrasle šumom. Najviše je bilo cerova, granica (vrsta hrasta), bukvi, jasena, oraha, brezovine, jasika, raznog žbunja, jabuka, krušaka, trešanja, šljiva. Sve ovo mogaše se održavati blagodareći okolnosti što su seljaci sva svoja imanja ograđivali vrljikama i plotovima tako da je stoka mogla preko cijelog dana i noći ostati na paši i noćivati u svojim ograđenim pašnjacima, a u jesen i po njivama sa kojih su plodovi skinuti, te nije bilo potrebno angažovati veći broj čobana za čuvanje stoke. Seoske, opštinske i okružne šume čuvali su sami seljaci i okružni panduri. U poznu jesen, kad se saberu poljski usjevi, seljaci su, nemajući drugih poslova, redovno preduzimali popravljanje svojih ograda, utrkujući se pri tome ko će bolju i sigurniju ogradu podići i održavati na svom imanju.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
