Moj djeda Mišo Kaljević rodio se u Struganiku. Imao je dva sina: Radovana i Radosava. Radovan je moj otac, a oženio se iz sela Koštunjića, koje se nalazi na sjevernim padinama Suvobora u rudničkom okrugu. Moja mati Anđelija iz porodice je Damjanovića. Cijela ta porodica još i danas nosi naziv Koštunjića.
Moji roditelji imali su trinaestoro djece, od kojih je samo dvoje bilo žensko – Todora i Živana. Ja sam trinaesto dijete, i kada sam se rodio, bilo ih je još svega osmoro živih: Nikola, Ivko, Teodosije, Lazar, Vasilije, Teodor i pomenute dvije sestre. Rodio sam se 7. jula 1855. godine u Struganiku, i to u livadi ispod jedne "šeftelije" (šljiva ranka) blizu kolibe.
Pod nazivom "koliba" moji su podrazumijevali 2-3 drvene zgrade podignute na zgodnom mjestu u livadi malo dalje od kuće, a u blizini ispusta i pašnjaka po kojima je stoka pasla. U to doba imali smo kod kolibe dvije zgrade: jednu u kojoj je stanovala planinka sa svojim mužem i manjom djecom, a druga bješe mljekara, u kojoj stajahu čabrovi sa sirom i kajmakom, koji se spravljahu za vrijeme ljetnje sezone. Obije zgrade bile su okružene većim brojem trešanja, a sa cijele jedne strane pružao se prilično veliki šljivar. U blizini nigdje nije bilo ni kapi vode. Svuda naokolo livade. Čim otpočne muža stoke, domaćica kojoj je red da bude planinka seli se kolibi. Ona s čobanima muze stoku, spravlja sir i kajmak i izdaje mrs "redari" doma za ishranu ukućana radenika. Kad prestane muža stoke, obično pri kraju septembra ili u početku oktobra, upregnu se volovi u saonice na koje se tovare čabrovi sa sirom i kajmakom i snose od kolibe kući u podrume. To su dani veselja za djecu, jer u tim prilikama dobroćudna planinka je izdašnija sirom, mlijekom i kajmakom, naročito ako je uspjela da preko ljeta napuni što veći broj čabrova.
Godine 1855. moja majka bila je planinka i otuda moje rođenje u livadi – blizu kolibe. Kao mezimac u mojih roditelja bio sam, što vele naši varošani, njihova maza slabunjavog zdravlja. Do svoje šeste godine nisam se razdvajao od oca i majke, koje sam pratio u svim njihovim domaćim poslovima. Po navršetku šeste godine već sam bio čobanin kod ovaca, koza, rjeđe kod goveda i svinja. U to vrijeme sva moja starija braća, kao i braća od stričeva: Spasoje, Uroš i Grujica, bili su oženjeni i svi smo živjeli zajedno u zadruzi. Imali smo preko 150 ovaca, do 50 koza, najmanje 6–8 volova, 15–18 krava i veliki broj junadi, svinja i konja.
Ko nije čuvao koze taj ne može zamisliti šta su to jadi i nevolje. Iako sam kod njih bio veoma omiljen, jer sam vazda u svojoj torbici nosio po jedan veliki krušac soli, ipak su mi vrlo često potpuno otkazivale poslušnost. Zaspim li gdje u hladu na travi, za tren oka nestane ih, kao da su u zemlju propale. Kad se probudim, nigdje ih nema, a vrijeme je već da ih dotjeram kolibi u tor radi muže i prenoćišta. Mojih jada nigdje nema, jer ako ih na vrijeme ne dotjeram, ili ako budu gdje uskočile u štetu, batine me ne mogu mimoići. Od sve stoke koza je najoštroumnija životinja. Na daljini od 4 do 5 kilometara one osjete baštu s kupusom ili kakav mlad voćnjak – njihove prave poslastice. Gdje upadnu, tu naprave pravu pustoš. U tom slučaju, pored zatvaranja u seoski obor radi naplate odštete, čobanin bezuslovno mora izvući batine i to od svog najrođenijeg.
Jednog toplog dana, vjerovatno avgusta mjeseca po podne, po nesreći zaspim ispod jednog velikog grma u blizini svojih koza. Iz podužeg spavanja probudi me silna grmljavina s kišom. Skočih onako bunovan i unezvijeren ovom iznenadnom promjenom, jurih na sve strane tražeći koze i pozivajući ih po imenu, jer sam svakoj znao ime, ali uzalud.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
