Mrak se približavaše, a koza nigdje nema. U toj svojoj besomučnoj jurnjavi onako bosonog kroz paprat, trnje i preko kamenjara, najedanput primijetih svoje koze, a za njima svog najstarijeg brata. Otišle bile kući Ačetića iz sela Paštrića i tamo upale u baštu s kupusom. Vraćajući se od crkve, moj brat ih je zatekao u seoskom oboru, a kod njih gazdu kupusa – Pavla Ačetića. Po isplati odštete potjerao ih je kolibi i naišao na mene onako uplašenog i zbunjenog. Poslije kratkog usmenog saslušanja, oko mene se uvijao sirovi drenovac ispisujući po tijelu čitave horizontale. Bio sam kriv, pa zato ni glasa nisam pustio, već sam stegnutih zuba i ukočenih očiju posmatrao brata. Moja sirota, dobra majka tog trenutka nije ni slutila na kakve sam jade naišao toga dana.
Ništa bolje nije čekalo dječake kad su postajali vodiči volova pri oranju, vlačenju itd. Seljaci uopšte hvataju u jaram mladu junad radi obuke u vučenju tereta, jer se tome najbolje naviknu pri oranju. U tom slučaju voditi volove pri oranju na njivama bez ograde i pomozi Bože, ali voditi ih gdje su njive ograđene prava je napast. Nemilosrdni seljak želi da istjera brazdu do kraja, pritjerujući volove i njihovog vodiča uza samu ogradu, a junad neobučena, uznemirena, zlovoljna, mlatarajući onim kratkim roščićima često podignu vodiča malo uvis ostavljajući mu čitave masnice po trbuhu, butinama i rukama. Ukoliko vodiči počnu da plaču bilo zbog straha od rogova ili od izdržanih bolova, ne može ih mimoići po koji busen u leđa ili u grudi upućen od orača. Slabi i na ovaj sport još nenaviknuti dječaci pola života gube u tim prilikama. Ne zna se, dakle, šta je gore – biti čobanin koza ili vodič volova.
Poslije uspješno izdržanog skoro četvorogodišnjeg praktičnog kursa čobanina i vodiča volova, 1. oktobra 1865. godine, poslije duge prepirke sa seoskim kmetom, odvedoše me ne s voljom u školu ribničku. Stara školska zgrada sa nekoliko odaja i jednim mračnim podrumom bješe smještena u neposrednoj blizini donjeg toka rijeke Ribnice, ispod kamenjara gdje se guje legu. U istoj zgradi bijaše, po nesreći, i učiteljev stan. Nekoliko koraka nizvodno, na suprotnoj, lijevoj obali Ribnice, nalazila se ogromna pećina iz koje je izvirala hladna i bistra voda. U nju bi mogao vrlo komotno da se postroji čitav puk ratnog sastava u smaknutom poretku.
Učitelj ribničke škole Sreten Veličković iz sela Boljkovaca, rudničkog okruga, oženjen, bez djece, vitak, suvonjav, zlovoljan, bolešljiv, neobično strog, ali uistinu pravičan, bio nam je strah i trepet. Školsku, odnosno crkvenu opštinu toga vremena činila su sela: Struganik, Planinice, Berkovci, Popadići, Tolići, Ključ i Paštrići. Velika udaljenost sela od škole i crkve nametnula je potrebu da svi đaci žive u internatu. Iz tog internata teško je ko mogao dobiti odsustvo da bar preko praznika ode na obdanicu svojim roditeljima.
Svaka porodica morala je odjednom, na kolima ili saonicama, donijeti svega i svačega što je od hrane bilo potrebno njihovom djetetu za jedan mjesec. Učiteljeva žena bila je magacioner, a kuvar je spravljao jelo. Svi smo spavali u svojim posteljnim stvarima, u jednoj od prostranijih soba bez kreveta.
U to vrijeme ne bješe metalnih pera za pisanje. Muku smo mučili pri obuci zarezivanja guščijih pera. Tvrde, žuljevite ruke seljačke djece veoma su nezgodne za tako fini posao. U starijim razredima (svi smo bili u jednoj učionici) našao se uvijek poneki koji je naučio da zarezuje pera, obično dva za "marjaš".
Učitelj je sam sastavljao "Zakon za učenike ribničke škole". Zakon bi, lijepo ispisan po paragrafima, prikucao na vidnom mjestu u učionici. Morali smo ga napamet naučiti.
PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
