Sud je u obrazloženju presude naglasio da je nedopustivo da SDT ključan dokaz priloži u formi kopije kopija a čiji izvornik nije nađen ili ne postoji. Dalje je istaknuto da u spisima predmeta kao dokaz nema ni fotokopija koje su ovjerene.
Podsjećamo, Specijalno državno tužilaštvo je ranije predalo neposrednu optužnicu protiv Predraga Boškovića, Budimira Šegrta, Suada Numanovića, Sanje Vlahović, Suzane Pribilović, Damira Šehovića, Ivana Brajovića, Dragice Sekulić, Dražena Miličkovića, Osmana Nurkovića, Jelene Radonjić i Aleksandra Jovićevića. Optužnica je bila podignuta zbog postojanja sumnje da su, u periodu od 2016. do 2020.godine, kao članovi Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore, u saizvršilaštvu, učinili produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja.
Portal Dan objavljuje integralno obrazloženje jučerašnje presude, o čemu smo i izvještavali:
"Na osnovu čl.373 st 2 ZKP usled nedostatka dokaza optuženi se
OSLOBAĐAJU OD OPTUŽBE
Sud je u toku postupka utvrdio a što optužení ni sami ne negiraju da su u vrijeme kada im se optužnicom stavlja na teret da su izvršili predmetno krivično djelo zloupotreba službenog položaja iz čl.416 st.3 u vezi st1, čl.23 st2. i 49 st1.tč.4 KZ CG postupali i to optuženi Bošković kao predsjednik Komisije za stambena pitanja Vlade CG a ostali optuženi kao njeni članovi i da su primjenjivali prilikom rješavanja stambenih pitanja licima iz optužnice odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera.
Naime optuženi ne negiraju da su donosili Odluke o rješavanju stambenih pitanja funkcionerima ali da su isto činili poštujući odredbe čl.28. čl. 30 i čl.30 a Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera ne sjećajući se detalja kojem funkcioneru tačno, kada i koliko sredstava je dodijeljeno a što je i logično jer kako tvrde ta lica nijesu većinom ni lično poznavala a i zbog mnoštva zahtjeva i proteka vremena, ali ne negiraju da su lica navedena u optužnici dobili sredstva za rješavanje stambenih potreba tako da tu činjenicu niko nije ni osporavao u toku postupka. Optuženi dalje navode da su Odluke donosili isključivo poštujući Zaključke Vlade CG koji su predhodili donošenju navedenih Odluka a da je za njih Zaključak Vlade imao obavezujući karakter.
Naime iz kopija kopija koji su predloženi kao dokaz od strane SDT podnosioci zahtjeva za rješavanje stambenih pitanja koje su pretežno činili javni funkioneri zaposleni u javnoj upravi, sudije i tužioci podnosili su i predavali zahtjeve Komisiji za stambena pitanja Vlade CG koja je sazivala sjednice, razmatrala pristigle zahtjeve i donosila inicijative a zatim iste slala Vladi CG radi davanja saglasnosti, nakon čega je Vlada donosila svoje Zaključke i u istima pozivajući se na odredbe čl. 28. čl. 30 i čl.30a Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera usvajala informacije o rješavanju stambenih pitanja u smislu gore citiranih odredbi i dala saglasnost u svakom Zaključku kojim podnosiocima zahtjeva navedenim u optužnici treba riješiti stabeno pitanje i precizno na koji način na kraju u st 3 Zaključka navodili, Zadužuje se Komisija za stambena pitanja Vlade CG da shodno čl.28 Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera, da donese odluku o rješavanju stambenih potreba navedenih lica.
Naime čl. 28 Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera određeno je da o pitanjima iz svog djelokruga, Komisija odlučuje na sjednicama i da donosi akte u formi odluke, zaključka i rješenja. Odredbom čl. 30 navedene odluke st. 1 određeno je da Komisija može rješevati stambene potrebe pojedinih funkionera bez oglašavanja (putem zakupa, kupovinom pod povoljnim uslovima, zamjenom stana, dodjelom kredita ili građevinskog zemljišta, po sonovu udruživanja sredstava) u skladu sa zakonom, dok je čl. 30a iste Odluke određeno da Komisija može, uz saglasnost Vlade što znači samo pod tim uslovom, rješavati stambene potrebe u skladu sa čl. 30 st.1,2,3 ove Odluke i zaposlenom u službi državnog organa i organu državne uprave kao i u ustanovi i drugom pravnom licu čiji je osnivač država, koji obavljaju poslove od posebnog interesa za državu i ostvaruje izuzetne rezultate i kvalitet rada, što na dalje znači da se bez saglasnosti Vlade ne može ni riješiti stambeno pitanje po čl.30 i 30a navedene Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera.
Imajući prednje odredebe u vidu i odredbe Uredbe o Vladi CG i to čl. 12. kojem je određeno da Vlada obrazuje stalna radna tijela radi razmatranja pitanja iz nadležnosti Vlade i davanja mišljenja i predloga o tim pitanjima, praćenja izvršavanja akata Vlade i uskalđivanje stavova organa državne uprave u pripremi akata za sjednice Vlade a čl. 12. st 1 Poslovnika Vlade da stalna radna tijela rade na način utvrđen ovim poslovnikom a st.3 da se na način rada privremenih radnih tijela primjenjuju odredbe ovog poslovnika o načinu rada stalnih radnih tijela, te čl.23 navedenog Poslovnika kojim je određeno da komisija podnosi Vladi izvještaj o razmotrenom materijalu, koji sadrži konstatatacije i ocjene i predlog zaključka što je komisija i ispoštovala u svojim informacijama jer isto sadrži i koje je prosledjivala Vladi prije donošenja Odluke na osnovu koje će se riješti stambeno pitanje podnosioca zahtjeva, sud utvrđuje da je u konkretnim slučaajevima Komisija kao radno tijelo Vlade podnosila svoj predlog a o njemu u konačnom odlučivala Vlada CG.
Isto tako čl.7 Poslovnika Vlade CG je propisano da je član Vlade a što je detaljno i jasno određeno i Poslovnikom i Uredbom Vlade dužan da učestvuje u radu radnog tijela Vlade u koje je imenovan i učestvuje u vršenju drugih poslova iz djelokruga rada radnog tijela Vlade u skladu sa ovim Poslovnikom i Zaključcima Vlade, što znači da su optuženi kao članovi radnih tijela bili dužni da izvrše i postupe po Zaključcima Vlade.
Nadalje čl. 17. Uredbe o Vladi CG određeno je koje su vrste akata koje donosi Vlada i da su to uredbe, strategije, deklaracje, rješenja, zaključci i drugi akti a zatim cijeneći pravni stav Vrhovnog suda CG Su.l br. 259-III /17 da Zaključak Vlade predstavlja podzakonski akt shodno odredbi 22 Uredbe o Vladi CG, da Vlada utvrđuje stavove o pojedinim pitanjima za sprovođenje politike, a pored toga iste donosi i u slučajevima kad ne donosi druge akte jasno se utvrđuje da je Zaključak Vlade podzakonski akt koji donosi Vlada CG a na koji se i pozvala Komisija za stambena pitanja Vlade CG prilikom donošenja odluka dok je u njihovom Zaključku koji su uputili navedenoj Komisiji istu zadužila da postupe po njenom Zaključku koja je kasnije na osnovu tog Zaključka i Komisija citirajući isti u svakoj odluci naglasila da je odluku donijata na osnovu Zaključka Vlade CG sa pozivom na broj Zaključka i datuma kojim je bilo određeno na koji način će se riješiti stambeno pitanje za svakog podnosioca zahtjeva iz optužnice.
Mišljenje suda je da je Vlada CG imala drugačiji stav ili da je smatrala da Komisija za stambena pitanja Vlade CG ne može rješevati stambena pitanja pojedinih funkcionera jer nije ispoštovala odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera ili nije u potpunosti ispoštovala proceduru o rješevanju stambenih pitanja istu je mogla nakon dobijanja informacije na sjednicama Vlade na kojima je odlučivala o njima a pošto ih razmotri, vratiti na dopunu ili izmijeniti i ne dati saglasnost, u krajnjem slučaju odbiti već je isto prihvatila i donijela Zaključak sa kojim zadužila Komisiju da po njemu postupi.
Pošto je u Odlukama koje je donosila Komisija za stambena pitanja nakon Zaključka Vlade CG navedeno da će se o realizaciji Odluka komisije starati Ministarstvo finansija u Uprava za imovinu CG uvidom u navene ugovore o vraćanju kredita proizilazi (iako je sud imao samo kopije kopija kao materijalnih dokaza o čemu će kasnije govoriti) da je Uprava za imovinu kao davalac kredita opet i ona navela da po ovlašćenju Vlade CG zaključuje ugovor sa korisnicima kredita, što znači opet po ovlašćenju Vlade i na kraju su shodno tim ugovorima i isplaćivana sredstva licima koji su dobili sredstva i sa kojima su zaključivali ugovore.
Prema tome imajući u vidu sve prednje navedeno sud je mišljenja da Komisija za stambena pitanja nakon Zaključka Vlade CG, u skladu sa Poslovnikom Vlade CG, nema ovlašćenje da razmatra Zaključke Vlade kako to predstavlja SDT već da ih implementira kao i ostala stalna i privremena radna tijela Vlade CG
Prednje navedeno bi se moglo zaključiti da su dokazi koji su predloženi optužnicom originali a ne kopije kopija koje je SDT predložilo kao dokaz a to su zahtjevi funkcionera za rješavanje stambenih potreba, zapisnici sa sjednica koje je održavala Komisija, inicijative komisije prema Vladi, Zaključci Vlade, Odluke koje je donosila Komisija povodom rješavanja stambenih potreba funkcionera, ugovori o vraćanju kredita itd.
Međutim ono što je po mišljenju ovog suda neprihvatljivo kao dokaz u ovom postupku jesu upravo pisani odnosno materijalni dokazi na kojma se zasniva sam optužnica a to je oko nekolike stotine dokaza koje su kopija kopije a koje je kao materijalne dokaze dostavilo SDT
SDT je pokušalo kao i što je samo saopštilo da pribavi originalnu dokumentaciju od Vlade CG, Državnog arhiva, Uprave za imovinu a što je i ovaj sud pokušao od Generalnog sekretarijata Vlade i dobili informaciju da originalane dokumentacije nema.
Ne samo što nema originalne dokumentacije već nema ni ovjerene fotokopije osim što u spisima egzistira samo kopija kopije. Cijeneći prednje i opšteprihvaćeni stav sudske prakse kako naše države tako i država u regionu je da kopija kopije isprave ne može predstavljati dokaz na kojem se može zasnivati sudska odluka a odredbom čl. 355 ZKP određeno je da se pismena koja imaju značaj dokaza, ukoliko je to moguće, podnose u originalu. Snagu originalne isprave, može da ima samo ona kopija koju je na propisan način izdao nadležni državni organ, ustanova, privredne ili društvena oragnizacija ili zajednica a kopija isprave koja nije na propisan način izdata ne može da predstavlja dokaz u krivično pravnoj stvari, makar takvu ispravu izdao državni oragan, pa se pokazuje neosnovan navod SDT da kopija koju je dostavio sudu uz optužnicu treba tretirati kao original i dati mu snagu dokaza u krivičnom postupku. Dokazne zabrane predstavljaju pravilo po kojima se s jedne strane određena dokazna sredstva načelno isključuju od upotrebe u krivičnom postupku, te se neki izvori dokaza iz odredenih razloga, koji se svode bilo na njihovu neetičnost, striktnu zakonsku zabranjenost, odnosno njihov kriminalni karakter, bilo na njihovu nedovoljnu potvrđenu pouzdanost kao što je kopija kopije isprave ili nekog dokumenta ne mogu koristiti za utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku, niti se može na njima zasnivati sudska odluka kojom se rješava predmet krivičnog postupka.
Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode, koji proizilaze iz krivično procesnih radnji koje su preduzeli subjekti krivičnog postupka, a prije svega, sud, kao jedini koji izvodi dokaze u krivičnm postupku, na osnovu kojih se utvrđuje činjenično stanje, a na osnovu koga se izvode krivično pravno relevantni zaključci u pogledu bitnih elemenata krivičnih djela, i postojanje krivice. Sud je slobodan u ocjeni dokaza, ali ne može koristiti svaki izvor saznanja kao dokazno sredstvo.
Imajući prednje u vidu, te činjenicu da se u konkretnim spisima premeta nalaze samo kopije kopija to isto predstavlja dokaze na kojima se ne može zasnivati sudska odluka (Odluka Višeg suda u Podgorici Kž 1413/14).
U krivičnom postupku i više sudova kako našeg tako i u regionu zauzelo je stav da kopija isprave i dokumenta sama po sebi, bez originala ili bez posebne potvrde o autentičnosti ne može biti dokaz upravo zato što se u krivičnim stvarima cijeni visok standard dokazivanja (van razumne sumnje), Mišljenje ovog suda je da samo original ili ovjereni prepis mogu predstavljati dokaz u krivičnom postupku i da neovjerena kopija ne može biti dokaz jer se ne može garantovati njena autentičnost i integritet pa kako u spisima predmeta postoji samo kopija kopije dokumenata i isprava, to sud ne može utvrditi da li je došlo do izmjena, falsifikovanja ili manipulacije pojedinih isprava ili dokumenata
Vrhovni sud Srbije je stava da krivično procesno pravo zahtijeva da dokaz bude autentičan i nesporan i da kopija može eventualno poslužiti kao osnov za predlaganje pribavljanja originala, ali sam ne može biti temelj za odlučivanje odnosno da sud ne može zasnovati odluku o postojanju krivičnog djela i krivici optuženih isključivo na osnovu fotokopije dokumenta i isprave a u konretnom slučaju je kopija kopije.
Vrhovni sud Hrvatske navodi da su kopije informativne prirode ali ne proizvode dokazni učinak bez dodatne provjere, jer ako original nije dostavljen sud ga može sam pribaviti, ali ako ostane kopija ona nema dokaznu vrijednost.
Zaključak suda je da u krivičnom postupku sud mora biti siguran u autentičnost dokaza a kopija bez posebne provjere /pribavlajanja originala nije dovoljna/ Sud u krivičnom postupku ne može zasnovati svoju odluku na običnoj kopiji kopija isprava, ni na kopiji koja nije ovjerena da je vjerna originalu i potvrđena kao vjerodostojna. Takva kopija nema dokaznu snagu jer ne ispunjava uslove neposrednosti i autentičnosti dokaza. Kopija kopije ne pruža garanciju da je identična originalu i kao takva ne može biti dokaz na kojima bi se mogla temeljiti osuđujuća presuda
Vrhovni sud Srbije
Presuda koja se zasniva na fotokopijama koje nijesu ovjerene predstavlja povredu prava optuženog na pravično suđenje, jer sud nije neposredno utvrdio činjenice. Naime, fotokopije ili u konkretnom slučaju kopija kopije ne mogu same po sebi dokazivati činjenice, osim ako su potvrđene uvidom u originale.
Vrhovni su Federacije BiH
U krivičnom postupku, kada je dokaz izveden u vidu obične kopije isprave bez ovjere, sud je dužan isključiti taj dokaz iz činjeničnog osnova odluke jer sud mora odlučivati na osnovu autentičnih dokaza a prihvatanje obične kopije bez potvrde o njenoj izvornosti sud pravi bitnu povredu krivčnog postupka.
Vrhovni sud Repiblike Srpske
Neovjerena kopija nije dopušten dokaz u krivičnom postupku ukoliko original nije dostupan ili nije posebno provjeren u postupku izvođenja dokaz.
Sud na dalje smatra da bi se povrijedilo pravilo krivičnog postupka iz čl 16 ZKP načelo istine i pravičnosti jer je svoju odluku zasnovao na kopijama kopija koje nije provjerio niti su iste bile ovjerene na propisan način od strane nadležnog organa na kojima bi stajala konstatacija da su vjerne originalu.
Naime prema pravilima krivičnog postupka dokazi moraju biti izvedeni neposredno pred sudom, a samo originalna isprava ili njihov ovjereni prepis mogu imati dokaznu snagu.Kopije kopija ne pružaju garanciju autentičnosti niti se može isključiti mogućnost izmjene sadržaja. Iz tog razloga sud ne može prihvatiti obične kopije kopija kao osnov za zaključenje o postojanju krivičnog djela i krivici optuženih. Na taj način je povrijeđeno pravo optuženih na pravično suđenje, garantovano čl.6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovni sloboda.
Sud je cijeneći sve izvedene dokaze u skladu sa načelima neposrednosti i slobodne ocjene dokaza, utvrdio da je SDT tokom postupka ključne dokaze predložio u formi običnih kopija, bez ovjere nadležnog organa ili potvrde njene vjeroostojnosti, pa je sud cijeneći sve gore citirano ocijenio da predloženi dokazi ne ispunajavaju standard potrebne dokazne vrijednosti u krivičnom postupku. Budući da ovi dokazi predstavljaju jedini osnov optužbe a isti nijesu mogli biti prihvaćeni kao zakonit dokaz, sud nije mogao zaključiti da su optuženi izvršili krivično djelo van razumne sumnje.
Opšte prihvaćeno pravilo u teoriji krivičnog procesnog prava(prema Djordjeviću, Lazareviću Grubaču) je da sud mora svoju odluku zasnivati na dokazima koji su pribavljeni i izvedeni u skladu sa pravilima ZKP, pri čemu kopije isprava ako nijesu ovjerena ili potvrđena na zakonit način nemaju dokaznu vrijednost u postupku, jer se ne može utvrditi njihova autentičnost niti vjerodostojnost.
Teorijski razlog zašto kopije ne mogu biti dokaz je sledeći:
Mogućnost manipulacije: kopija može biti izmijenjena i sud to ne može provjeriti bez originala.
Naušavanjae prava odbrane: optuženi mora imati mogućnost da osporava dokaze, a kod kopija to pravo postaje iluzorno.
Povreda načela neposrednosti: Sud mora neposredno posmatrati dokaz (original) da bi mogao pravilno cijeniti njegovu vrijednost, jer neposrednost u izvođenju dokaza pretpostavlja ne samo izvođenje dokaza pred sudom već i neposrednu autentičnost dokaza. Kopije, kao derivati originala, ne pružaju punu garanciju autentičnosti i stoga ne mogu bit dokaz.
Znači u formi kopije kopija imamo način i proceduru po kojoj je postupala Komisija za stambena pitanja od podnošenja zahtjeva, zapisnika sa sjednica, donošenja inicijative komisije prema Vladi, Zaključke Vlade, Odluke koje je donosila Komisija povodom rješavanja stambenih potreba funkcionera, ugovore o vraćanju kredita između Uprave za imovinu i podnosioca zahtjeva, odnosno sve ono čime se dokazuje krivica po stavu SDT optuženih, a što ovaj sud nije bio u mogućnosti da provjeri.
Sud je imao u vidu i navode SDT da je prema Zakonu o održavanju stambenih zgrada određeno da stambene potrebe sudija, tužilaca i sudija Ustavnog suda treba riješiti u skladu sa aktima Sudskog i Tužilčkog savjeta i aktom Ustavnog suda. Međutim kako su i same sudije a i državni tužioci podnosili zahtjeve navedenoj komisiji da im se dodijele sredstva na osnovu Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera i da je navedena Komisija odnosno optuženi zatim podnosili inicijativu Vladi radi davanja saglasnosti i da je Vlada usvajala navedene inicijative i donosila Zaključke sa kojim je zaduživala Komisiju za rješavanje stambenih potreba da
postupi po Zaključku i podnosiocima zahtjeva koja su navedena u optužnici dodijele određena sredstva, te imajući u vidu i činjenicu da je prethodno SDT u predmetu Ktr S br.216/10 od 14.02.2020 našlo na osnovu istih dokaza da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka jer su optuženi donosili zakonite odluke, to se postavlje pitanje ako su sudije i državni tužioci smatrali da imaju pravo da riješe svoje stambeno pitanje shodno Odluci o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera i da im stambeno pitanje može riješiti i Vlada CG a to isto mišljenje imalo i SDT da nema osnova za pokretanje krivičnog postupka jer su optuženi donosili zakonite odluke, kako je to prethodno citirano, a nakon toga poslije tri godine SDT našlo da postoji osnovana sumnja da su izvršili krivično djelo koje im se stavlja na teret jer nijesu postupili i ispoštovali odredbe Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera i podiglo neposrednu optužnicu, kako onda dokazati da su optuženi bez sumnje svjesno kršili zakonske odredbe kako bi nekome pribavili korist a državi nanijeli štetu ako imamo ovako različito tumačenje gore navedenih odluka kako od strane sudija, državnih tužilaca i na kraju optuženih kao Komisije koja je kao radno tijelo Vlade donijela Odluke ali shodno Zaključku Vlade CG koja je za njih imala obavezujuće uputstvo.
I na kraju cijeneći sve prednje navedeno Sud u okviru načela slobodne ocjene, nije ovlašćen da svoje uvjerenje zasniva na dokazima koji nijesu pribavljeni u skladu sa zakonom, odnosno na običnim kopijama kopija, budući da SDT nije pribavio ni jedan drugi dokaz kojim bi van razumne sumnje dokazao krivicu optuženih, pa je primjenom načela in dubio pro reo čl. 3 ZKP i polazeći od prava optuženih na pravično suđenje garantovano čl. 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, donio odluku kojom se optuženi usled nedostatka dokaza oslobađaju od optužbe, jer je sud imao u vidu da povreda prava na zakonite dokaze predstavljaju i povredu prva optuženih na pravično suđenje iz čl 6. Evropske konvencije, zbog čega ih je u skladu sa načelom in dubio pro reo oslobodio od optužbe."
