Nažalost, ostaće upamćen i kao prvi novinar koji se devedesetih godina našao na meti batinaša, a sve do smjene trodecenijskog režima predvođenog DPS-om, kako ističe, zbog svog pisanja targetiran je kao državni neprijatelj.
Ovih dana, kada je ponovo aktuelizovana priča o djelovanju "crnih trojki", koje su se za račun vlasti obračunavale s političkim neistomišljenicima, Vukićević se u razgovoru za "Dan" prisjeća sada već daleke 1997. godine, kada je u tada vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista "puklo", a nekad jedinstveni tabor podijelio se na one koji su za Mila Đukanovića i na one koji podržavaju Momira Bulatovića.
– Svega petnaest dana nakon pobjede Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, napadnut sam od strane dvojice sugrađana koje sam poznavao odranije. Sve se odigralo iznenada i neočekivano ispred dopisništva "Pobjede" u Nikšiću, u Ulici Baja Pivljanina, naočigled nekoliko mojih kolega. Bio sam u društvu Veliše Kadića, novinara "Večernjih novosti". Kolega Kadić je pokušao da me odbrani, ali nije uspio jer je jedan od napadača uperio pištolj prema njemu, dok je drugi džudo zahvatima pokušao da me obori na zemlju – prisjeća se Vukićević nemilih događaja.
Napadači su potom pobjegli, a Vukićeviću je ostala gorčina u duši.
–Napad me nije uplašio, niti udarci koje sam primio, ali me zaboljelo što sam to doživio u svom rodnom gradu. Otišao sam u policiju i prijavio napadače, koji su se petnaest dana krili po Primorju i bili nedostupni nadležnim organima. Nakon toga su privedeni, jednom je određen pritvor od mjesec dana, dok je drugi pušten, jer, navodno, do tada nije počinio nikakav prekršaj – kaže Vukićević, koji je inače o jednom napadaču u više navrata pisao pohvalno jer je postizao zapažene rezultate na tatamiju.
Ironija sudbine, dodaje naš sagovornik, i nastavlja:
– Ipak, najviše sam bio povrijeđen u vrijeme suđenja, kada se kolege, osim Veliše Kadića, nijesu ponijele kako treba, jer ja znam da bih stao u njihovu zaštitu da se bilo kome, ne daj Bože, nešto slično desilo. Jedan od njih navodno je bio nedostupan poštaru, zbog čega mu nije mogao uručiti poziv za suđenje, dok se drugi nije mogao ničega sjetiti. Ali, i to je dio života i novinarske karijere – ističe Vukićević.
Dodaje da javnost u Crnoj Gori uopšte nije bila obaviještena da je u to vrijeme u Podgorici napadnuta i Vaska Ždralević, takođe novinarka "Politike ekspres".
– Tada su dvojica mladih ljudi silom pokušali da uđu u njen stan, u kom je bila sa dvoje maloljetne djece, vjerovatno da je pretuku. Kada je njen komšija čuo snažne udarce po njenim vratima, ispalio je dva metka iz pištolja u pravcu napadača, koji ni do danas nisu poznati javnosti – naglašava Vukićević.
Prema njegovim riječima, nedavno saslušanje bivšeg visokog policijskog funkcionera Milana Paunovića pred Anketnim odborom potvrdilo je navode o nepočinstvima koja su se dešavala u vrijeme bivšeg režima.
– Radi se o časnom, hrabrom i poštenom čovjeku. On je riješio da progovori, za razliku od drugih iz vrha policije, koji su u jednom trenutku stali na stranu kriminalaca, obezbjeđujući im dokumenta, oružje i logistiku. Hapšenje čelnih ljudi iz crnogorske policije i tužilaštva dovoljno govori o tome šta se sve radilo u minulom periodu. Paunović je rekao istinu o dešavanjima u Pljevljima, o čemu sam i ja svojevremeno izvještavao. Tih godina Čeko Dačević je bukvalno bio zauzeo grad, dok je Veselin Veljović bio komandir policije koja nije mogla ništa da uradi da očuva red i i mir. Međutim, došla je savezna policija i sve dovela u red i u Pljevljima, ali i u okolnim naseljima – prisjeća se Vukićević.
Tvrdi da je među prvima u Crnoj Gori pisao o švercu cigareta.
– Bilo je to početkom oktobra 1991. godine, kada sam se zatekao na dubrovačkom ratištu. Po dolasku u Herceg Novi čuo sam priču da se u luci Zelenika odvija šverc cigareta. Slučajno sam ušao u luku sa kolegom Vojislavom Belojicom, jer smo očekivali konvoj brodova koje je predvodio političar i diplomata Bernard Kušner, koji je trebalo da uđe u dubrovačku luku da dopremi humanitarnu pomoć. U tom trenutku primijetio sam pet većih glisera u koje su utovarani paketi "marlbora" i "merita". Rekao sam Belojici da fotografiše. To su bile prve priče i prve fotografije koje su neoborivo dokazivale ono o čemu se nije smjelo javno pričati u Crnoj Gori. Dobro se sjećam teksta u "Ekspres Politici" i naslova "Ko stoji iza šverca cigareta u Crnoj Gori – crnogorska ili neka druga vlada". To je uzburkalo duhove u Podgorici, ali i šire. Međutim, vrlo brzo je stigao odgovor od tadašnjeg premijera da to radi država i da je to tranzitni posao koji obavlja firma "Zetatrans". Nekoliko dana po objavljivanju mog teksta, dobio sam prijetnju u hercegnovskom kafiću, kada mi je jedan čovjek rekao da se manem pisanije, jer od tog posla žive penzioneri i policija u Crnoj Gori. Međutim, kasnije se ispostavilo da je taj posao prešao u ruke pojedinaca i da je prerastao u glavni švercerski biznis u Crnoj Gori – kaže Vukićević.
Kako ističe, kada bi mogao da vrati vrijeme, ponovo bi bio novinar.
– Doživio sam dosta neprijatnosti, ali i lijepih trenutaka. Nije lako pisati iz svog rodnog grada, pogotovu iz Nikšića. Radio sam posao časno i pošteno, onako kako sam mislio da treba da radim i kako mi savjest nalaže – kazao je Vukićević.
