Prijavljeni a neosuđeni: analiza praznina u crnogorskom pravosudnom sistemu

Brojni slučajevi ubistava, ratni zločini, liječenja u zdravstvenim ustanovama koja su okončana smrtnim ishodima, korupcionaške afere u kojima se spominju „krupne ribe“... samo su neki od primjera u kojima „pravda spava“.

Porodice žrtava decenijama čekaju pravdu, od koje nema ni najave, a za sve to vrijeme tužioci i sudije koji su postupali u tim slučajevima nerijetko su napredovali u službi, dok za neefikasnost u istragama nijesu snosili nikakvu odgovornost. Da duge istrage predstavljaju problem samo građanima, odnosno žrtvama, jasno je i po činjenici da tužilaštva i nemaju podatke o istragama, tačnije izviđajima koji najduže traju u tim institucijama, niti, očigledno je, tu evidenciju vode.

Statistika pokazuje da, u većini slučajeva, teško optužujemo, a veoma lako osuđujemo. Zvanični statistički podaci Uprave za statistiku (MONSTAT) pokazuju da za krivična djela bude optuženo oko 27 do 30 odsto od ukupnog broja prijavljenih punoljetnih lica, dok je od tog broja optuženih pravosnažno osuđeno 95 do 98 odsto. Veći procenat optuženja zabilježen je za teža krivična djela, protiv života i tijela (koja obuhvataju ubistva, teška ubistva, ubistva na mah, kao i pokušaje ovih djela), gdje procenat prijavljenih koji budu optuženi iznosi oko 58,2%, a optuženih koji na kraju budu pravosnažno osuđeni izuzetno visokih 93,3%. Međutim, ove brojke ne važe za slučajeve visoke korupcije, što je jedna od glavnih prepreka države na putu za Evropsku uniju. Rješavanje ovih slučajeva predstavlja i jedan od ključnih fokusa crnogorske javnosti. Građani očekuju pravdu, da oni koji su bili spremni da počine najteže zločine i izvrše najveće pljačke na štetu države, konačno završe u Spužu. Međutim, kako vrijeme odmiče nada je sve slabija, čak i za slučajeve koji su u posljednje vrijeme pokrenuti, a u kojima su uhapšeni neki od ljudi bliskih bivšoj vlasti. Potvrda za ove tvrdnje su i izvještaji u kojima Evropska komisija konstatuje da se Crna Gora nalazi između određenog i umjerenog nivoa spremnosti kada je u pitanju borba protiv korupcije, odnosno da je država i dalje ograničeno spremna da se bori protiv državnih moćnika.

Povjerenje se ne gradi lisicama već presudama

Milovac kaže da građani ne mjere efikasnost pravosuđa brojem riješenih predmeta, već onim što vide oko sebe.

Vide da se zbog nekoliko stotina eura može brzo završiti na optuženičkoj klupi, dok predmeti koji se odnose na milione eura javnog novca, zloupotrebe državnih resursa ili organizovani kriminal traju godinama ili ostaju bez sudskog epiloga. Posljednjih godina upravo su hapšenja bivših predsjednika sudova, specijalnih tužilaca i drugih visokih pravosudnih funkcionera potvrdila ono na šta je MANS godinama upozoravao – da problem nije bio samo u lošim zakonima već i u ljudima koji su te zakone primjenjivali. Međutim, sama hapšenja nijesu dovoljna da vrate povjerenje građana, izričit je Milovac.

Dodaje i da građani ne očekuju medijske spektakle niti nove konferencije za štampu na kojima će slušati o velikim akcijama. Umjesto toga, kaže, očekuju pravosnažne presude donesene nakon pravičnih i profesionalno vođenih postupaka.

Tek kada oni koji su osumnjičeni za zloupotrebu pravosudnih funkcija budu pravosnažno osuđeni ili oslobođeni u postupcima koji neće ostavljati prostor za sumnju, građani će moći da povjeruju da država zaista ima kapacitet da se obračuna sa korupcijom u sopstvenim redovima. Drugim riječima, povjerenje se ne gradi lisicama, već presudama. Sve dok najveći slučajevi godinama ostaju bez konačnog epiloga, javnost će imati osjećaj da pravda još nije zadovoljena, bez obzira na broj pokrenutih istraga ili uhapšenih funkcionera. Pravosnažne presude u predmetima visoke korupcije predstavljaju najvažniji test reforme pravosuđa. One bi pokazale ne samo da postoje pojedinci spremni da procesuiraju korupciju već da država kao cjelina ima institucionalni kapacitet da građanima isporuči ono što od nje očekuju – pravdu koja važi jednako za sve, kaže on.

Uprkos ovim podacima, nije zapamćeno da je neki tužilac ili sudija kažnjen zbog neefikasnog vođenja postupka, čak ni u slučajevima kada su pruženi dokazi koji otvaraju ozbiljne sumnje u njihov nezakonit rad. Umjesto krivične odgovornosti tužilaca i sudija, koje bi ih natjerale da ažurnije i profesionalnije vode procese, oni odgovaraju uglavnom disciplinski i to zbog nepotpunog prijavljivanja imovine, na šta su zakonom obavezni. Postupci se pokreću zbog „sitnica“ koje ne prijave Agenciji za sprečavanje korupcije, a zbog kojih na kraju budu uglavnom oslobođeni. Ukoliko ih i osude, kazna je umanjenje zarade nekoliko mjeseci. Brojni postupci zastarijevaju na „prvom stepeniku“ ka pravdi, u tužilaštvu. Međutim, niko od tužilaca se do sada zbog toga nije našao pred sudom. Jednom tužiocu zastarjelo je čak 14 predmeta, ali to nadležnima nije bio motiv da pokrenu krivični postupak, već je odgovarao pred disciplinskom komisijom. Tek nedavno, suspendovani specijalni tužilac Saša Čađenović, hapšen je zbog zastare u „nebitnom predmetu“ protiv stranih državljana za nedozvoljen prelazak državne granice. Simptomatično je da je u pitanju tužilac koji je već u nekoliko predmeta optužen od strane istog SDT-a. Osim toga, upravo tužiocu Čađenoviću nastupila je zastara u predmetu „Telekom“, gdje je prijava podnesena protiv bivšeg predsjednika Mila Đukanovića, njegove sestre Ane i njima bliskih lica. Tužilaštvu ta zastara nije bila zanimljiva, iako je u pitanju veoma praćen predmet, već je Čađenović zbog toga disciplinski kažnjen.

Prijavljeni a neosuđeni: analiza praznina u crnogorskom pravosudnom sistemu

Тужилаштво не посједује податке који су предмети у којима истраге трају најдуже

-CHATGPT

Razloge za navedene ne baš ohrabrujuće brojke laička javnost vidi uglavnom u nedostatku hrabrosti tužilaca i sudija, kao i u korupciji. Međutim, stručna javnost malo je opreznija s ocjenama. Tako, advokati, bivše sudije, tužioci sa kojima je „Dan“ kontaktirao, ukazali su na brojne probleme koji dovode do dugog trajanja istraga. Ipak, upozoravaju da tužilački rad jeste podložan brojnim manipulacijama, lažnim prikazivanjem da rade za pravdu, a da u stvari opstruiraju istrage. Međutim, takve radnje teško su dokazive.

Činjenica je i da su politički uticaji spominjani kao razlog za sporo postupanje ili čak i odbacivanje krivičnih prijava, naročito u slučajevima visoke korupcije. I ta tvrdnja polako blijedi jer je od pada DPS-a, čijoj vladavini su pripisivana najveća nedjela, kao i pritisci na tužilaštvo da ne radi svoj posao, prošlo šest godina. Stanje u tužilaštvima maltene je isto. Pokrenuto je nekoliko predmeta protiv osoba bliskih tadašnjoj vlasti, pojedini, npr. protiv nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice okončani su nepravosnažnim presudama. Karakteristično je da se i pokretanje postupka i presuda dovode u vezu sa politikom, odnosno da se bira „politička žrtva“ kako bi se napravio još jedan plus pred evropskim partnerima kad je u pitanju najspornija kategorija ‒ borba protiv organizovanog kriminala. Ipak, na procesuiranje onih najzvučnijih imena koja se 30 godina prozivaju u našoj državi, javnost će još sačekati, ako te slučajeve uopšte i dočeka.

Vlast pala, institucije ostale iste

Lješković je podsjetio da je decenijama odgovornost za pritiske i neprocesuiranje „moćnika“ pripisivana DPS-u. Međutim, pad vlasti 2020. godine probudio je očekivanja da će doći i do suštinske promjene u radu institucija.

‒ Građanima je obećano oslobođeno pravosuđe, odlučna borba protiv organizovanog kriminala i korupcije i uspostavljanje sistema u kojem neće biti privilegovanih. Nesporno je da su otvoreni brojni predmeti koji ranije nijesu bili procesuirani i da su pojedine osobe koje su godinama smatrane politički nedodirljivim prvi put došle pred organe gonjenja. Međutim, nakon gotovo šest godina od promjene vlasti, postavlja se pitanje da li su građani dobili ono što im je obećano. Jesu li institucije postale efikasnije ili su se promijenili samo politički akteri? Da li danas imamo više pravosnažnih presuda ili samo više istraga? Da li smo dobili reformisano pravosuđe ili samo drugačiju političku retoriku, ukazuje on.

Navodi i da je pitanje korupcije neizbježno, te da korupcija nije uvijek koverta sa novcem. Ona može biti i politički pritisak, selektivno postupanje, svjesno odugovlačenje postupka, nečinjenje ili zloupotreba službenih ovlašćenja.

Među zločinima bez pravde u Crnoj Gori je ubistvo urednika „Dana“ Duška Jovanovića koje je punih 22 godine nerasvijetljeno. Tu su i ratni zločini, među kojima su Kaluđerski laz, Deportacije, Morinj, Bukovica... Sve to su crne mrlje na obrazu države kada je u pitanju pravosuđe. Poraz tužilaštva i sudstva predstavlja i slučaj smrti Cetinjanke Ivane Šoć, koja je zbog neadekvatnog liječenja preminula 2011. godine. Ovo su samo neki od najduže nerasvijetljenih i nepresuđenih krivičnih predmeta, kojih ima mnogo više. Međutim, dugačak je i spisak afera kojima je državi pričinjena milionska šteta, u kojima krivaca i dalje nema. Zajedničko za sve ove slučajeve je da su ključne ličnosti odgovorne za ta djela osobe iz vrha bivšeg režima i njima bliski saradnici. Godinama se, između ostalih, pričalo o predmetima javnosti poznatim kao „Prvi milion“, „Pandora papiri“, „Telekom“... podnošene su krivične prijave koje su odbacivane, a nova tužilaštva pokretala su iznova čuvene izviđaje, koji i dalje traju, tako da je više nego jasno da je novo procesuiranje bilo samo politički potez. Za „vječne izviđaje“ i u ovim slučajevima odgovornih iz redova tužilaca nema.

Stručna javnost i građani smatraju da je sasvim jasno da postoji sumnja kako je korupcija motiv za brojna nepostupanja u tužilaštvima i sudovima. Međutim, kako dokaza nema, sagovornici „Dana“ nijesu mogli „prstom uprijeti“ u bilo koje ime.

OZAKONITI KAŽNjAVANjE ZA NEOPRAVDANO DUGE POSTUPKE
Nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Blagota Mitrić za „Dan“ je kazao da navedeni nerasvijetljeni zločini predstavljaju „strašni sud“ i to ne samo pravni već i politički, državni, neljudski.

Благота Митрић

-DAN

‒ Poslije takvih zločina da neko ostane neosuđen, to mora biti strašni sud u svakom smislu. U najvećem broju slučajeva do ovoga dolazi zbog nespremnosti, nesposobnosti ili čak namjere da se u navedenim slučajevima ne postupa. Problem je što ne postoji krivična odgovornost za nerad bilo kojeg tužioca ili sudije. Mogu odgovarati samo ukoliko počine neko krivično djelo, kazao je Mitrić.

Izričit je da su jedini lijek protiv ovog stanja stroge kazne za ljude iz pravosuđa.

‒ Ja bih pod hitno donio zakone, odnosno dopunio Krivični zakonik da u ovim slučajevima sudije i tužioci podliježu najstrožoj krivičnoj odgovornosti. Moj stav je da u tom slučaju nijedan ovaj predmet ne bi bio nerasvijetljen, ocijenio je ovaj profesor u penziji.

PORAZ DRŽAVE NIJE OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA VEĆ DUGI POSTUPCI
Kada govorimo na temu „prijavljeni, a neosuđeni“, kako kaže advokat Srđan Lješković, ne govorimo samo o statistici ili pojedinačnim predmetima već o jednom od najvažnijih pitanja svakog demokratskog društva ‒ povjerenju građana u pravnu državu.

Срђан Љешковић

-MARIJA

‒ Povjerenje nije nešto što se može propisati zakonom, niti se može nametnuti autoritetom institucija, već se ono gradi godinama, a može biti izgubljeno veoma brzo. Građanin vjeruje pravosuđu onda kada vidi da je zakon isti za sve, da postupci traju razumno, da sudske odluke imaju autoritet i da se izvršavaju, bez obzira na to ko je optuženi, ko je oštećeni ili ko se nalazi na vlasti, kaže advokat.

Naglasio je da oslobađajuća presuda donesena po zakonu nije poraz pravde, kao ni osuđujuća.

‒ Međutim, ono što jeste poraz države jesu postupci koji traju godinama bez konačnog ishoda, optužnice koje padaju zbog elementarnih procesnih propusta, presude koje se ukidaju zbog grešaka koje nijesu smjele biti načinjene i predmeti koji zastarijevaju prije nego što pravda dobije priliku da bude zadovoljena, dodaje Lješković.

Ubistvo Duška Jovanovića: Opstrukcije u istrazi dokazane, ne i kažnjene!

Slučaj ubistva Duška Jovanovića, glavnog i odgovornog urednika lista „Dan“ koji je strijeljan 27. maj 2004. godine ispred redakcije, školski je primjer kako institucionalne opstrukcije i politički pritisak pretvaraju istragu u decenijsku farsu. Iako međunarodni partneri u poslednjim izvještajima hvale pomake crnogorskih istražitelja kada su u pitanju napadi na novinare, jasno je da rezultata ima u najvećem broju slučajeva koji su formirani zbog uvreda, prijetećih riječi upućenih novinarima, dok najteži zločin ubistvo novinara koji se borio za istinu, ostaje bez pravde. Nažalost, sve očiglednije je da za to ne mare nijedan tužilac, ministar, nijedna vlada, direktor ili ministar policije, koji je došao na funkciju u protekle 22 godine.

Pravni zastupnik „Dana“, advokat Nebojša Asanović, podsjetio je da je Više državno tužilaštvo u Podgorici formiralo novi predmet sa ciljem da se konačno identifikuju direktni izvršioci i nalogodavci.

-Međutim, slučaj i danas prati zid ćutanja: VDT odbija da dostavi spise predmeta Komisiji za praćenje istraga o napadima na novinare, pravdajući to zaštitom interesa postupka, što komisija oštro kritikuje jer bez uvida ne može procijeniti efikasnost istrage, pojašnjava Asanović.

Podsjeća da se kao glavni motiv za ubistvo predstavljaju Jovanovićevi tekstovi o međunarodnom švercu cigareta. Prije ubistva, on je u „Danu“ direktno optuživao vrh tadašnje vlasti (Demokratsku partiju socijalista - DPS) i Mila Đukanovića za povezanost sa duvanskom mafijom. Organizacije poput Human Rights Action godinama naglašavaju da svi propusti u istrazi jasno ukazuju na političku pozadinu i namjerno zataškavanje sa najviših državnih instanci.

Veza ovog slučaja sa korupcijom unutar sistema najočiglednija je kroz postupanje policije i tužilaštva odmah nakon zločina: jedini pravosnažno osuđeni u ovom slučaju je Damir Mandić (osuđen na 19 godina zatvora za saizvršilaštvo, a kaznu je u međuvremenu izdržao). Bivši načelnik Centra bezbjednosti Podgorica, Milan Vujanović, javno je optužio tadašnju vrhovnu tužiteljku Vesnu Medenicu da je svjesno blokirala istragu. Ona je navodno opstruirala hitno upućivanje tužioca u policiju kada je Mandić, svega nekoliko dana nakon ubistva, priveden i počeo da daje detaljno priznanje o čemu je sačinjena službena zabilješka. Zbog tog kašnjenja, njegovo priznanje je pravno propalo i nije moglo biti korišćeno kao valjan dokaz na sudu.
- Pozivanje Vrhovnog državnog tužilaštva na tajnost funkcioniše kao zakonski štit koji prikriva decenijski neuspjeh istrage, kaže advokat, napominjući da ta tajnost ne smije biti opravdanje za nepokretanje postupaka za nedjelotvorne istrage i opstrukcije.

Душко Јовановић

-FOTO: DAN

SPEKTAKULARNA HAPŠENjA KAO REKLAMA
Lješković podsjeća da posljednjih godina u Crnoj Gori svjedočimo velikom broju spektakularnih hapšenja i medijski veoma eksponiranih istraga, a sve u cilju političkog populizma.

‒ Zbog takvog postupanja, stvara se utisak odlučne borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, ali se postavlja legitimno pitanje da li je cilj pravosuđa da proizvede naslovne strane ili pravosnažne presude, dodaje advokat.

NEEFIKASNOST POČINjE U POLICIJI
Ukazuje da je poražavajuće da se krivica traži tek na kraju postupka, pred sudovima, da se zanemaruje kvalitet rada policije koja prikuplja dokaze, tužilaštva koje često podiže nevaljane optužnice... Zbog toga, kaže, pogrešno je svu odgovornost za stanje u pravosuđu usmjeravati samo i isključivo prema sudovima.

‒ Neefikasnost počinje onog trenutka kada policija propusti da obezbijedi ključni dokaz, kada se dokaz pribavi na način koji neće izdržati sudsku kontrolu, kada se istraga vodi selektivno ili kada se procesne radnje obavljaju bez potrebne stručnosti, kazao je Lješković.

Istraživanja HRA: Na korupciju sumnjaju i sudije i tužioci

Nevladina organizacija Akcija za ljudska prava (HRA) u više navrata sprovodila je istraživanja na temu efikasnosti rada tužilaštava i sudova i moguće korupcije u tim institucijama koje bi trebalo da budu sinonim za pravdu. Istraživanje rađeno prošle godine pokazalo je da korupciju u pravosuđu u posljednje tri godine uviđa skoro trećina sudija (29,5%), ali i četvrtina državnih tužilaca (25,8%). Procenti su veći kada na pitanje odgovaraju advokati i vještaci - 69,7%, te 35,8%. S druge strane, korupciju u svojim redovima u posljednje tri godine nije percipiralo 46,3% sudija i 49,8% tužilaca.

Neprimjerene pritiske u cilju postupanja u određenim predmetima u protekle tri godine, prema tim podacima, iskusilo je 2,4% ispitanih državnih tužilaca i 5,3% sudija.

Da pojedine sudije primaju mito kako bi u nekim predmetima postupale na određeni način, potvrdno je odgovorilo 61,5% advokata. Takvo mišljenje je dosta drugačije među ostalim ispitanicima. S tom konstatacijom je saglasno 17,4% vještaka, te 9,5% sudija i 7,3% tužilaca.

Da pojedini državni tužioci primaju mito smatra skoro polovina ispitanih advokata (47,7%), 14,1% vještaka, te 7,4% sudija. Nijedan državni tužilac nije saglasan s tom konstatacijom.

Advokat ukazuje da nezavisnost pravosuđa nikada nije značila odsustvo odgovornosti, već naprotiv, što je funkcija nezavisnija, odgovornost mora biti veća.

‒ Ako se postupci godinama vode bez rezultata, ako se presude kontinuirano ukidaju zbog istih procesnih grešaka, ako ozbiljni profesionalni propusti ne proizvode nikakvu disciplinsku niti drugu odgovornost, onda građani počinju vjerovati da odgovornost postoji za sve osim za one koji odlučuju o njihovim pravima i slobodama. Bez odgovornosti nema autoriteta, a bez autoriteta nema ni povjerenja u institucije, kaže Lješković.

ČEMU PRESUDA KAD SU OKRIVLjENI U BJEKSTVU
Advokat kaže i da se u Crnoj Gori s pravom postavlja pitanje čemu višegodišnja istraga, kvalitetna optužnica i pravosnažna presuda ako osuđeno lice nije dostupno državnim organima.

‒ Pravosuđe ne završava donošenjem presude, već njenim izvršenjem. Zbog svega navedenog, smatram da je država danas na koljenima. Sunovrat njenih institucija započeo je za vrijeme dugogodišnje vlasti DPS-a, kada je ozbiljno narušeno povjerenje građana u pravosuđe i vladavinu prava, ali i nakon šest godina od promjene vlasti, umjesto obnove institucija, svjedočimo njihovom daljem slabljenju, naglašava Lješković.

PORAZ VLADAVINE PRAVA
Bivši sudija, sada advokat Maja Zeković, kaže da najveći problem crnogorskog pravosuđa nije nedostatak propisa, već nedostatak kompetentnih kadrova, kao i stvarne institucionalne promjene i vrednosne kulture integriteta. Zeković je ranije ukazivala da je tokom 12-godišnje sudijske karijere trpjela sistemske opstrukcije na svim nivoima. Zbog opstrukcija i onemogućavanja napredovanja uprkos najboljim rezultatima, 2013. godine podnijela je ostavku, prozivajući javno vrh pravosuđa, o čemu je obavijestila EU.

Маја Зековић

-MARIJA

‒ Predmeti koji čekaju epilog deset ili petnaest godina nijesu samo statistika već predstavljaju poraz vladavine prava i otvaraju niz opravdanih pitanja i sumnji građana u nezavisnost sudstva, koja je Ustavom zagarantovana. Ne možemo govoriti o suštinskim reformama dok se na ključnim rukovodećim pozicijama i dalje nalaze kadrovi koji su dominatno profesionalno oblikovani u prethodnom trodecenijskom sistemu, u kojem je podobnost a nerijetko i nestručnost bila poželjna formula napredovanja i favorizovanja u više formata i u kontinuitetu. Ono što je zabrinjavajuće jeste činjenica da se upravo na ovakvim postulatima decenijama rađao i predano njegovao pravosudni sistem, pa ne čudi onda ni ovakav zastoj, s obzirom na to da reforma nije personalna rotacija, niti promjena političke forme, reforma je promjena standarda, vrijednosnog obrasca, odgovornosti i institucionalne kulture. A takva kultura ne podražava sistem rebrendiranja prepoznatih deformiteta u društvu, već njihovo principijelno procesuiranje primjenom imperativnog načela jednakosti svih građana pred zakonom. To dalje znači objektivno i ozbiljno preispitivanje rada svakog tužioca i sudije, koji ne donose zakonite odluke u za to zakonom predviđenom roku, ili pak ne prepoznaju osnovne krivično pravne institute, ukazuje Zeković.

OPASNOST OD POTPUNE SISTEMSKE ANESTEZIJE
Podsjetila je na predmet formiran povodom stradanja geometra na gradilištu u Pljevljima, na kojem je bio zabranjen rad investitoru. Ni nakon dvije godine od smrtne posljedice Više tužilaštvo u Bijelom Polju nije otvorilo istragu.

‒ Jasno je da je riječ o sistemskom posrnuću, u kojem dokazi, nedvosmislene činjenice, kao i zakonska regulativa, nemaju baš nikakav značaj. Ovakvo postupanje s razlogom kod svakog dobronamjernog i savjesnog građanina otvara legitimno pitanje: da li je riječ o reformama pravosuđa ili samo o promjeni ambijenta u kojem isti obrasci opstaju, ukazuje ona.

Ocjenjuje da Crna Gora mora biti oprezna da ne sklizne u stanje potpune sistemske anestezije, u kojem građani prestaju da očekuju odgovornost, a institucije počinju da normalizuju neefikasnost, nestručnost i bezakonje, od strane upravo najpozvanijih i jedinih nadležnih za sprovođenje zakona.

‒ Zato odgovornost za nezavršene istrage, neotvorene istrage, i višegodišnje predmete nije samo pitanje pojedinačnih propusta, već institucionalne zrelosti, profesionalizacije kadrova i hrabrosti da se prekine prepoznati kontinuitet sa praksom koja je i dovela do svojevrsnog paradoksa sudske grane vlasti, kojem svjedočimo svi, posljednjih nekoliko godina, kaže Zeković.

Anketa „Dana“: Građani u najvećem broju nemaju povjerenje u pravosuđe

Na uzorku od 50 ispitanika (28 muškaraca i 22 žene), iz upitnika koju je sproveo DAN, istraživanje pokazuje izraženo nepovjerenje građana u crnogorsko pravosuđe. Čak 72% ispitanika navodi da ima malo ili nimalo povjerenja u nezavisnost sudova i tužilaštava, dok samo 28% iskazuje djelimično ili potpuno povjerenje. Da je pravosudni sistem neefikasan smatra čak 80% građana, od čega ga 50% ocjenjuje uglavnom neefikasnim, a 30% potpuno neefikasnim. Istovremeno, 80% ispitanika vjeruje da korupcija predstavlja veoma ozbiljan problem u pravosuđu, dok kao glavne razloge zbog kojih prijavljena krivična djela ne dobijaju pravosnažne osuđujuće presude najčešće navode korupciju (30%), dugotrajne sudske postupke (20%) i političke uticaje (18%). Uprkos izraženom nepovjerenju, 80% građana navodi da bi prijavilo sumnju na korupciju ukoliko bi raspolagali relevantnim saznanjima.

Odgovori na otvorena pitanja potvrđuju rezultate ankete i ukazuju na duboko ukorijenjeno nepovjerenje u rad pravosuđa. Ispitanici su kao primjere slučajeva za koje smatraju da nijesu efikasno ili pravično procesuirani navodili, između ostalog, slučaj Telekom, ubistvo Duška Jovanovića, imenovanje generalnog direktora RTCG, višegodišnje neriješene radne sporove, kao i primjere u kojima, prema njihovim tvrdnjama, postoje sukobi interesa i propusti u radu tužilaštva i policije. Na pitanje šta bi trebalo promijeniti kako bi pravosudni sistem bio efikasniji i otporniji na korupciju, ispitanici su najčešće predlagali procesuiranje odgovornih bez izuzetaka, sprovođenje vetinga sudija i tužilaca, sankcionisanje korumpiranih nosilaca pravosudnih funkcija, eliminisanje političkog uticaja na izbor sudija i tužilaca, unapređenje i dosljednu primjenu zakona, veću transparentnost rada institucija, kao i proširenje besplatne pravne pomoći građanima. Odgovori ukazuju da građani ključ za obnovu povjerenja vide u većoj odgovornosti, nezavisnosti i transparentnosti pravosudnog sistema.

POSAO TUŽIOCA OBIMAN, OTVARA SE PROSTOR I ZA MANIPULACIJE
Nekadašnji tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Saša Nikolić kazao je da javnost često ima velika očekivanja od tužilaca, a da je malo upoznata sa struktutom i mehanizmom njegovog rada.

‒ Najčešće ta ista javnost i nije previše zainteresovana za to, ali često ima nerealna očekivanja i postavlja maksimalističke zahtjeve, koji su opet generisani formiranjem tog istog javnog mnjenja od sredstava javnog informisanja, eventulno političke obojenosti i sl. Postupanje tužilaštva po krivičnim prijavama podrazumijeva provjeru svih činjenica bitnih za utvrđivanje činjeničnog stanja kroz strogu primjenu zakona. Po zakonu podnosilac može biti svako lice, a sve te prijave se mogu podnijeti tužilaštvu i ono mora podjednako ozbiljno da se odnosi prema njima. Tako često dolazimo do broja od više hiljada prijava po tužilaštvu u toku godine, objašnjava Nikolić, naglašavajući da broj tužilaca nikada nije veliki.

Posao tužioca nakon dodjeljivanja krivične prijave, pojašnjava on, jeste da provjeri navode da li kroz potrebna obavještenja policiji ili zakazivanje saslušanja okrivljenih, svjedoka, pribavljanje vještačenja, zakazuje saslušanja i sprovodi druge radnje.

‒ Raspisuju se pozivi, stranke i advokati se odazivaju, nekad i ne... Odlažu se radnje zbog bolesti, zauzetosti, preklapanja obaveza... Tužilac mora i da ide na suđenja, imaju dežurstva, komuniciraju sa MUP-om, piše akte, naredbe za istrage, optužnice, žalbe i drugo, sporazume o priznanju krivce, oportunitete..., pojašnjava nekadašnji tužilac.

Nikolić kaže i da se često javi opravdano nezadovoljstvo aktera u postupku, šire javnosti. Javi se i prostor za manipulaciju. Obimni predmeti, često koruptivni, imaju hiljade stranica i priloga, predmeti nerijetko ostaju zaglavljeni kod vještaka. Oni sa manje zaprijećenom kaznom i rokom zastare zastarijevaju... Dolaze drugi predmeti, do tada aktuelni polako padaju u zaborav, pojašnjava Nikolić probleme u radu.

Postupak zbog smrti pacijenta traje duže od 15 godina

Mlada Cetinjanka Ivana Šoć preminula je prije više od 15 godina, 19. februara 2011. godine. Dva od tri nalaza vještaka jasno su ukazala da je odgovornost za smrt u ovom slučaju nastupila zbog propusta ljekara. Uprkos tome, 15 godina bilo je malo pravosudnim organima da utvrde krivca za smrt ove djevojke. Njena sestra Ana Raičević kazala je za „Dan“ da je u maju 2011. pokrenut krivični postupak, a u junu 2013. godine održan je prvi pretres pred Višim sudom u Podgorici.

Odrađena su tri vještačenja. Prvo su vještaci iz Zagreba utvrdili da je odgovornost na ljekarima, navodeći sve propuste u dijagnostici, šta su trebali da preduzmu, koje nalaze drugačije da tumače... Nakon toga, vještačenje je odrađeno u Beogradu, kada su vještaci dali potpuno suprotan nalaz. Oni su naveli da ona nije preminula od „svinjskog gripa“, nego od tromboembolije, iako konstatuju da su trombociti bili u redu. Međutim, to je opovrgnuto nalazom vještaka koji su radili obdukciju i koji su utvrdili da ona nije imala tromb i da uzrok smrti ne može biti tromboembolija. Zatim je treće, supervještačenje urađeno u Ljubljani gdje su bili istog stava kao njihove kolege iz Zagreba smrt je nastupila zbog postupaka ljekara. I oni su kazali da uzrok smrti ne može biti trombna embolija. Kada je u pitanju sumnja o korupciji, osnovano sumnjam da je nalaz iz Beograda sačinjen upravo pod tim uticajem jer je suprotan svim medicinskim i činjeničnim vještačenjima i demantovale su ih dvije grupe vještaka, kaže Raičević.

Ukazala je da je nakon sedam godina od postupka Vrhovni sud utvrdio da je u ovom slučaju došlo do povrede suđenja u razumnom roku. I umjesto da konačno porodica dočeka presudu i pravdu, postupak se nastavlja još osam godina.

Prvobitno je sudilo vijeće sudije Moštrokol i smatramo da su na suptilan ali jasan način odugovlačili postupak i mnoge radnje sprovodili kako bi pomogli okrivljenim i kako bi se predmet „rastegao“. Došlo je do promjene vijeća i na njihov rad nemamo primjedbi za sada. Očekujemo da se brzo okonča postupak, dodaje ona.

Da je odgovornost na ljekarima, porodica pokojne Šoć tvrdi i zbog stanja u kojem je ona bila kada je otpuštena iz bolnice.

Sa liječenja je iz bolnice iznesena polumrtva. Preminula je nakon nepuna 24 sata, pa je jasno, što su i vještaci potvrdili, da nijesu mogli biti tačni navodi ljekara da je bila u dobrom stanju kada je otpuštena. Otpuštena je na silu, uz protivljenje prorodice, u popodnevnim časovima. To je suprotno svim procedurama i aktima KCCG, bez saglasnosti tadašnje direktorice, koja je jedna od optuženih ali ordinarijus je tako sproveo otpust uz pomoć načelnice klinike, optužene Andrić, kaže Raičević.

Tvrdi i da je njena sestra, koja nije mogla da govori, okretanjem leđa stavila do znanja ljekarima da se protivi naumu da je otpuste sa bolničkog liječenja. Raičević ukazuje da je njena sestra otpuštena na prevaru, uprkos prethodnom dogovoru ordinarijusa sa porodicom da ostane na liječenju.

Za proteklih 15 godina donesena je jedna presuda u ovom predmetu ordinarijus Dragan Obradović osuđen je na godinu zatvora, dok su njegove koleginice Brankica Dupanović i Bogdanka Andrić oslobođene optužbe za nesavjesno liječenje Ivane Šoć.

Po mom mišljenju, kazna je ublažena bez osnova jer je za teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi kazna od dvije do 12 godina zatvora. Smatramo da i to ukazuje na pristrasnost tog vijeća, kazala je Raičević, navodeći da su zadovoljni radom tužilaštva.

Ивана Шоћ

-DAN

SISTEM NESPOSOBAN DA PROCESUIRA MOĆNIKE
Zamjenik izvršnog direktora nevladine organizacije Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Dejan Milovac jasnog je stava ‒ korupcija je ozbiljno zahvatila djelove crnogorskog pravosuđa! Upravo MANS decenijama unazad tužilaštvima podnosi krivične prijave za najveće korupcionaške afere, pustošenje opštinskih i državnih budžeta, nezakonito bogaćenje... Glavni akteri tih prijava su osobe iz bivše vlasti i njima bliska lica. Praksa tužilaštava, ko god rukovodio njima, postala je identična. Nakon višegodišnjih „izviđaja“ prijave su se uglavnom odbacivale. Optužbe iz prijava MANS-a, za koje je javnost veoma zainteresovana, iz tužilačkih fioka često „ožive“ u nekom političkom momentu, kada treba skrenuti fokus javnosti sa teme koja određenom političkom subjektu ne odgovara. Tužilaštvo odradi tako jednu radnju, a nakon toga predmet vrati u stanje „zimskog sna“.

Milovac je ocijenio da najveći problem nije broj prijava, već činjenica da sistem i dalje ne pokazuje da je sposoban ili spreman da procesuira one koji imaju političku ili ekonomsku moć.

‒ Godinama smo gledali kako ozbiljni predmeti propadaju zbog loše vođenih istraga, zastare, nestanka dokaza ili optužnica koje nijesu mogle da izdrže sudsku provjeru. To nijesu izolovani incidenti, već obrazac koji je građane naučio da ne očekuju pravdu u slučajevima visoke korupcije. Istovremeno, pojedini visokoprofilisani slučajevi pokretani su bez dovoljno kvalitetno pripremljenih istraga, često pod snažnim pritiskom dnevne politike i očekivanja da se javnosti što prije pokažu rezultati. Takav pristup može kratkoročno donijeti političke poene, ali dugoročno proizvodi ozbiljnu štetu, jer optužnice koje nijesu zasnovane na čvrstim dokazima mnogo teže mogu opstati pred sudom. Umjesto da se pažljivo grade predmeti koji će rezultirati pravosnažnim presudama, često se stiče utisak da je važnije bilo proizvesti medijski efekat nego obezbijediti održiv sudski epilog, kaže Milovac.

POLITIČKI UTICAJ I DALjE PRISUTAN
Ovo je, dodaje on, dokaz da politički uticaj na pravosuđe nije nestao promjenom vlasti.

‒ Naprotiv, različite političke strukture i dalje pokušavaju da utiču na prioritete tužilaštva i sudova, bilo kroz javne pritiske, bilo kroz stvaranje očekivanja da se određeni predmeti otvaraju ili završavaju u skladu sa političkim interesima. Posebno zabrinjava činjenica da gotovo nikada niko ne odgovara kada veliki predmeti propadnu. To šalje poruku da je u Crnoj Gori ponekad veći rizik prijaviti korupciju nego loše voditi istragu, pojašnjava pomoćnik izvršnog direktora MANS-a.

Ukazuje da, nažalost, u našoj državi više nije sporna činjenica da je korupcija ozbiljno zahvatila djelove crnogorskog pravosuđa.

‒ Brojne istrage i optužnice protiv bivših nosilaca najviših pravosudnih funkcija pokazale su da se ne radi o izolovanim incidentima, već o problemu koji je godinama potkopavao vladavinu prava. Međutim, upravo tu dolazimo do ključnog problema – javnost i dalje čeka pravosnažne sudske epiloge u tim predmetima. Sve dok oni izostaju, građani nemaju razlog da vjeruju da je država uspjela da se izbori sa korupcijom u sopstvenim institucijama. Istovremeno, u predmetima koji su do sada okončani presudama često se stiče utisak da kaznena politika nije dovoljno odvraćajuća. Nerijetko se izriču kazne ispod zakonskog minimuma ili se primjenjuju instituti koji dovode do znatnog ublažavanja sankcija, kaže Milovac.

NEMA ODGOVORNOSTI ZA PROPALE ISTRAGE
On navodi da je još ozbiljniji problem što sistem do danas nije jasno pokazao da korupcija, zloupotreba pravosudne funkcije i profesionalni nerad u sopstvenim redovima neće biti tolerisani.

‒ Gotovo da ne postoji praksa utvrđivanja odgovornosti za propale istrage, zastarjele predmete ili ozbiljne profesionalne propuste koji su omogućili da pojedini slučajevi ostanu bez sudskog epiloga. Sve to dodatno produbljuje sumnju da problem nije samo u pojedinačnim korumpiranim nosiocima funkcija već i u izostanku odgovornosti sistema koji je takvo ponašanje godinama omogućavao ili tolerisao, kazao je Milovac.

Vlada nijema na femicide

Maja Raičević je podsjetila na nedavnu situaciju, kada su se u razmaku od 48 sati dogodila dva femicida, a da se nijedan ministar, niti niko iz Vlade nije oglasio.

-Normalizacija nasilja nad ženama ne počinje ubistvom, već mnogo ranije, kroz obrasce vaspitanja, relativizaciju nasilja i neefikasan institucionalni odgovor. Kada građanke i građani vide da se nasilje nad ženama i dalje tretira kao „privatna stvar“, a ne kao ozbiljan bezbjednosni problem, teško je očekivati da će žene imati povjerenja da će im prijava donijeti zaštitu, a ne samo iscrpljujući postupak. Javnost ima pravo da zna zašto je sistem zakazao i ko je odgovoran, naglašava ona.

VEĆI RIZIK DA BUDU PROCESUIRANI ZVIŽDAČI NEGO KRIVCI
I Milovac je saglasan da nedostatak odgovornosti u pravosuđu ima posljedice koje daleko prevazilaze sam pravosudni sistem.

‒ Kada sudija ili tužilac ne snosi posljedice zbog ozbiljnih profesionalnih propusta, propalih istraga ili očiglednog nesavjesnog rada, šalje se poruka da ni oni koji primjenjuju zakon nijesu podjednako odgovorni kao svi ostali građani. Građani sve rjeđe prijavljuju korupciju jer sumnjaju da će njihov slučaj biti procesuiran. Zviždači i oni koji ukazuju na nezakonitosti procjenjuju da za njih lično postoji veći rizik od prijavljivanja nego što postoji rizik za počinioce da budu kažnjeni. Istovremeno, pošteni državni službenici ostaju bez jasnog signala da će sistem stati iza njih ukoliko se suprotstave korupciji, kaže on.

Pojašnjava i da pravosudna odgovornost nije pitanje kažnjavanja pojedinaca, već pitanje funkcionisanja države.

‒ Građani će početi da vjeruju institucijama tek kada vide da u pravosuđu postoje ista pravila za sve – da odgovaraju i oni koji krše zakon, ali i oni koji zbog nestručnosti, nemara ili drugih nedozvoljenih uticaja onemoguće da pravda bude zadovoljena, ističe Milovac.

VDT uvelo Program za rješavanje zaostalih predmeta i prekovremeni rad

Redakcija „Dana“ uputila je dopis Vrhovnom državnom tužilaštvu, s pitanjem da li imaju podatke koliko istraga traje pet, deset, petnaest i više godina, kao i da li je dužina trajanja postupaka prepoznata kao problem. Konkretan odgovor nijesmo dobili. Rečeno nam je da VDT, u skladu sa Zakonom o državnom tužilaštvu, vrši nadzor nad radom državnih tužilaštava, prati zakonitost i efikasnost njihovog rada i preduzima mjere iz svoje nadležnosti radi unapređenja postupanja.

- Pojedini predmeti, zbog svoje složenosti ili drugih objektivnih okolnosti, mogu zahtijevati duže vrijeme za postupanje, a rukovodioci državnih tužilaštava dužni su da prate rad na predmetima i preduzimaju mjere radi njihovog efikasnog rešavanja i sprečavanja nastupanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, naveli su iz VDT- a.

Pojasnili su i da su izvršili nadzor nad radom osnovnih državnih tužilaštava, za period od 2022-2025. godine i sagledali stanje u pogledu postupanja u svim predmetima.

-Tom prilikom analizirani su svi predmeti koji su u radu kod državnih tužilaštava, a kod pojedinih je utvrđen povećan broj zaostalih predmeta kao posljedica nedostatka kadrovskih kapaciteta, čestih promjena državnih tužilaca u prethodnom periodu, kao i viskog procenta predmeta u radu kod pojedinih tužilaštava. U cilju prevazilaženja ovih izazova, donijet je Program za rješavanje zaostalih predmeta, odnosno mjere za pojedina tužilaštva koje se odnose na delegiranje određenog broja predmeta drugim državnim tužilaštvima, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima. Osim toga, u skladu sa odlukom Tužilačkog savjeta, uveden je prekovremeni rad državnim tužiocima u pojedinim tužilaštvima, u cilju rešavanja neriješenih predmeta iz ranijeg parioda, kažu iz VDT- a.

POTREBAN FOKUSIRANI VETING U PRAVOSUĐU
Zaključuje i da je transparentnost važna kako bi se smanjile zloupotrebe i unaprijedila efikasnost, ali sama po sebi neće riješiti problem.

‒ MANS godinama zagovara sprovođenje fokusiranog vetinga u pravosuđu. Ne kao politički obračun sa pojedincima, niti kao jednokratnu smjenu nosilaca funkcija, već kao mehanizam kojim će se provjeriti profesionalni integritet, porijeklo imovine, eventualne veze sa organizovanim kriminalom, političkim strukturama i drugim centrima moći koji mogu uticati na nezavisnost pravosuđa. Suština vetinga nije da se „očisti“ pravosuđe radi statistike ili zadovoljenja javnosti. Njegov cilj mora biti stvaranje institucija koje imaju profesionalni i lični integritet da vode upravo one postupke koji predstavljaju najveći test vladavine prava – predmete visoke korupcije, organizovanog kriminala i zloupotrebe najviših državnih funkcija. Jednako važno, veting ne smije biti posmatran kao zamjena za odgovornost. Naprotiv, on mora biti praćen jasnim pravilima o profesionalnoj odgovornosti sudija i tužilaca, redovnim provjerama njihovog integriteta i većom transparentnošću njihovog rada. Konačni cilj nije samo veći broj osuđujućih presuda već pravosuđe koje će biti dovoljno nezavisno i profesionalno da bez političkih ili drugih pritisaka procesuira i presudi u najosjetljivijim predmetima korupcije. Tek tada će građani imati razlog da vjeruju da zakon zaista važi jednako za sve i da nijedna politička funkcija, ekonomska moć ili institucionalni položaj ne mogu biti zaštita od odgovornosti, naglašava Milovac.

Ratni zločini – bez krivca preko tri decenije

Primjeri predmeta koji se decenijama istražuju, a da maltene ni u jednom slučaju krivac nije otkriven jesu ratni zločini. I u ovim istragama mijenjali su se brojni tužioci, a nikada niko nije odgovarao za neuspjehe. Alen Bajrović, samo je jedan od članova porodica više stotina žrtava ovih zločina, koji trpi nepravdu duže od tri decenije. Njegov otac Osmo Bajrović, žrtva je deportacija. Njega je policija Crne Gore zarobila u njihovoj porodičnoj kući u Bijeloj, u maju 1992. godine.

- Dvojica uniformisanih policajaca upadaju u našu kuću u Bijeloj i bez ikakvog obrazloženja zarobljavaju moga oca, grubo ga istrgnuvši iz zagrljaja mene i moje sestre Adise. U tom momentu ja sam imao četiri i po, a ona sedam godina, prisjeća se Bajrović stravičnih scena.

Oca su mu odveli u prostorije MUP- a Herceg Novi, gdje je majka pokušala da sazna šta se sa njim dogodilo. Umjesto odgovora gdje je, dobila je drsko i uvredljivo: „Bježi da te ne vidim, da ne završiš gdje je i on završio.“ Kako tada, tako i danas, Bajrovići ne znaju gdje je Osmo ubijen, niti gdje su njegovi posmrtni ostaci.

-Naglasio bih da Kancelarija za nestala lica u Podgorici ništa nije radila 34 godine kako bi pronašla posmrtne ostatke moga oca i vratila ih nama kao porodici, pa sumnjam da su u pitanju korupcija i nepotizam. Moram naglasiti da je u ovom ratnom zločinu zarobljeno i poslato u smrt više od 150 ljudi, iako državni organi Crne Gore nikada nisu sproveli kvalitetnu istragu kako bi ustanovili tačan broj. Takođe, naglasio bih da je ovo upravo ratni zločin sa potpisom države Crne Gore, uz logistiku tadašnje Vlade i izvršioce – crnogorske policajce, kaže Bajrović.

Navodi i da je ovo najbrutalniji i najveći ratni zločin koji se dogodio na teritoriji Crne Gore.

– Postupak krivične odgovornosti za ovaj ratni zločin je samo jedna farsa za domaću i stranu javnost i diplomate, isfingirana tako da najbrutalniji ratni zločin ostane bez krivične odgovornosti. Tužilaštvo je podizalo takve optužnice kako bi izvršioci bili pravosnažno oslobođeni krivične odgovornosti, kaže on, dodajući da opravdanja nadležnih ne ‚‘piju vodu‘‘ jer je činjenica da je Crna Gora poslala u smrt preko 150 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti.

- Više tužilaca je radilo na predmetu ovog brutalnog ratnog zločina, poznatijeg kao Deportacija, ali niko od tužilaca nije bio kažnjen za svoj nerad, već su, štaviše, nagrađivani, tako da već 34 godine uživaju u benefitima i platama, a ništa nisu uradili na rasvjetljavanju slučaja, već su fingirali proces. Ovaj ratni zločin ne može ostati nekažnjen, kao ni tužioci koji su do sada bili uključeni u fingiranje ovog procesa i time pomagali zločincima da izbjegnu krivičnu odgovornost, kaže Bajrović.

Naglasio je da ga je 30. avgusta 2023. godine predsjednik Jakov Milatović ugostio i javno se izvinio u ime države Crne Gore, kao i premijer Milojko Spajić u martu 2024. godine.

- Stoga imam nadu da će nove generacije političara uraditi sve da ovaj brutalan ratni zločin ne ostane nekažnjen, dodaje on.

Ален Бајровић, чији је отац једна од 150 жртава депортација

-PRIVATNA

NASILjE NAD ŽENAMA KVALIFIKUJU KAO PREKRŠAJ
O problemima koji su najprisutniji u predmetima nasilja nad ženama, čiji je nasilje u porodici najčešći, ali ne i jedini pojavni oblik, govorila je Maja Raičević, izvršna direktorica Centar za ženska prava (CŽP). Ta NVO radila je Analizu sudske prakse u predmetima nasilja u porodici u Crnoj Gori za 2025. Godinu, koja je fokusirana na nasilje nad ženama u porodičnom kontekstu. To istraživanje pokazuje da najveći broj prijavljenih slučajeva (62%) i dalje završava kao prekršaj, dok se svega 37,84% procesuira kao krivično djelo. Čak i kada dođe do osude, kaznena politika ostaje blaga ‒ prosječna kazna zatvora za krivično djelo nasilje u porodici iznosi oko 7,5 mjeseci, dok se u prekršajnom postupku kazne zatvora kreću u rasponu od svega 10 do 60 dana.

Маја Раичевић

-BALSA RAKOCEVIC

Žrtva silovanja pravdu čeka pet godina

Da postoje slučajevi u kojima pravosudni organi nemaju obzira ni u najgnusnijim predmetima, govori i postupak protiv okrivljenog za silovanje koji traje već pet godina. Da sporo postupanje bude još sramnije ukazuje i činjenica da je žrtva u momentu silovanja imala svega 16 godina. Njena majka za „Dan“ je pojasnila da su suđenja više puta odlagana, kao i da su donošene dvije presude kojima je okrivljeni osuđivan ispod zakonskog minimuma.

-Postupak u ovom predmetu traje već pet godina. Krivično djelo je počinjeno kada je moje dijete tek napunilo 16 godina. Tokom ovog perioda presuda je dva puta donošena pri čemu je izrečena kazna od četiri godine, iako je za ovakvo krivično djelo zakonom propisana minimalna kazna od pet godina. Smatram da je postupak trajao neopravdano dugo. Suđenja su više puta odlagana iz različitih razloga koji, po mom mišljenju, nisu bili opravdani. Iako je predmet u početku vodio jedan sudija, a potom ga preuzeo drugi, vjerujem da je postupak mogao biti okončan znatno ranije uz veću ažurnost suda, kazala je ona.

Ukazala je i da su osim dugog sudskog postupka, djevojčica, ali i njena bili su izloženi dodatnim pritiscima i šikaniranju putem pojedinih portala.

-Osobe protiv kojih se vodi postupak javno su iznosile sadržaje usmjerene protiv mog djeteta i naše porodice, što doživljavamo kao pokušaj zastrašivanja i vršenja pritiska na sud dok je postupak još trajao. Danas se predmet nalazi pred sudom. Kao roditelj oštećene strane, očekujem da se ovaj postupak konačno privede kraju i da pravda bude zadovoljena u razumnom roku, dodaje majka djevojčice.

Izričita je da je neophodno da se nadležne institucije mnogo ozbiljnije i odgovornije posvete ovakvim slučajevima.

-Kazne za ovakva krivična djela su blage. Postupci moraju trajati kraće, a počinioci ovakvih djela moraju biti što prije lišeni slobode kako bi se zaštitile žrtve i poslala jasna poruka da društvo neće tolerisati ovo. Nijedno dijete i nijedna porodica ne bi smjeli g

одинама чекати на правду и пролазити кроз додатну виктимизацију током судског поступка, поручила је она.

‒ Posebno me brine to što je u čak 40% analiziranih presuda sud kao olakšavajuću okolnost cijenio da je okrivljeni „porodičan čovjek“ ili otac malodobne djece ‒ praksa suprotna članu 46 Istanbulske konvencije, na koju je još 2018. godine ukazao i GREVIO. Dodatan problem je nedostatak zaštitnih mjera tokom trajanja krivičnog postupka ‒ dok prekršajni postupak omogućava hitne mjere zaštite, Zakonik o krivičnom postupku to ne predviđa, pa žene u predmetima sa najvišim rizikom ostaju nezaštićene tokom trajanja krivičnog postupka, a to je u prosjeku 151 dan, kaže Raičević.

Ocijenila je i da je potreban mnogo senzibilniji odnos prema žrtvama seksualnog nasilja, a naročito prema djeci.

‒ Mora se obezbijediti mjesto na kojem se pregledi i vještačenja odvijaju u strogoj povjerljivosti, a ne kao do sada, kroz redovni zdravstveni sistem u kojem žrtva nema garantovanu privatnost, niti zaštitu od dodatne traume. Istovremeno, postupci u slučajevima seksualnog nasilja i silovanja traju neopravdano dugo, zbog čega su žrtve često izložene sekundarnoj viktimizaciji, a presude u ovim predmetima su malobrojne, ukazala je direktorica CŽP.

NEUJEDNAČENE KAZNE ZA ISTA DJELA
Kazala je i da nemaju dokaza za tvrdnje o korupciji u pojedinačnim predmetima nasilja nad ženama. Ipak, navodi, ni to što su oni zaključili nije ništa manje zabrinjavajuće: duboka neujednačenost u postupanju, odnosno potpuno različite kazne za krivična djela počinjena u maltene istim okolnostima.

‒ Ova vrsta nedosljednosti potkopava povjerenje žena u sistem, bez obzira na to da li iza nje stoji korupcija, nemar ili nedovoljno razumijevanje prirode rodno zasnovanog nasilja ‒ a upravo zato je neophodan nezavisni nadzor nad sudskom praksom u ovoj oblasti, kaže Raičević.

VELIKI BROJ POVRATNIKA
Ona je ukazala i na ozbiljan problem kada su u pitanju slučajevi nasilja nad ženama, a to je veliki broj povratnika.

‒ Naša analiza pokazuje da je od ukupno 100 analiziranih presuda za krivično djelo nasilja u porodici, čak 26 okrivljenih bilo ranije osuđivano, a 11 njih su specijalni povratnici ‒ dakle, ranije su već osuđivani za isto djelo protiv iste ili druge žene. Ovo je direktan pokazatelj nedjelotvornosti izrečenih kazni u zaštiti žena, kaže Raičević, uz napomenu da blage kazne šalju poruku da je ženin život manje vrijedan od slobode nasilnika.

Napominje i da od toga zavisi da li će žena uopšte prijaviti nasilje, ili će, kao što se dešavalo, sistem saznati za rizik tek kada bude prekasno.

Preuzmite našu aplikaciju