Sve učestalije optužbe okrivljenih da su iskaz u SDT-u dali pod prijetnjama: Specijalni tretman kod specijalnih tužilaca

I ranije je, naravno, bilo slučajeva da se optuženi sudu ili medijima žale na torturu i iznuđivanje iskaza, uglavnom od strane policije, a u više navrata pritužbe su se odnosile i na tužioce. Učestalost optužbi na račun specijalnih tužilaca mogla bi da u fokus javnosti izbaci i tzv. tužilačku torturu, naravno uz ogradu da veliki broj okrivljenih vjerovatno iznosi netačne optužbe kako bi sebi osigurali povoljniji status u sudskom postupku.

Optuženi Ratomir Obrenić kazao je prije nekoliko dana pred Višim sudom u Podgorici da je iskaz u SDT-u dao pod pritiskom tužioca Siniše Milića, koji mu je, kako tvrdi, prijetio hapšenjem majke.

– Navodio me je i tražio da sve potvrdim. Kada sam na početku rekao da ne poznajem okrivljene, tužilac mi je kazao: "Ovako se nismo dogovorili", misleći na razgovor koji smo prethodno imali u SPO. Sve bih odbacio da mi nije prijetio hapšenjem majke – ustvrdio je pred sudom Obrenić, koji je optužen da je bio dio kriminalne grupe biznismena Aleksandra Mijajlovića koja se bavila švercom cigareta.

Dan ranije, optuženi za šverc cigareta i droge u drugom postupku pred podgoričkim Višim sudom, Nikola Vukotić, kazao je u završnoj riječi da mu je nuđeno da bude oslobođen ukoliko optuži navodnog organizatora kriminalne grupe Strahinju Koprivicu.

– Rečeno mi je da idem kući ako optužim Strahinju Koprivicu. Nakon mog odbijanja da ulazim u lažno optuživanje ljudi, sve njihove prijetnje prema meni su se ostvarile – naveo je Vukotić.

I bivši direktor firme Rokšped Prokopije Perić, koji je okrivljen da je bio član kriminalne organizacije koja se bavila švercom cigareta, a koju su, kako tvrde iz SDT-a, formirali nekadašnji operativac ANB-a Duško Golubović i vlasnik Rokšped auto-centra Sander Stanaj, takođe se prošle sedmice pred sudom požalio na prijetnje kojima je navodno bio izložen na saslušanju pred tužiocem.

On tvrdi da mu je nakon hapšenja rečeno da će provesti tri i po godine u zatvoru bio kriv ili ne.

SDT: Osumnjičeni za šverc više od 13.600 paketa cigareta

– Nakon hapšenja mi je rečeno da ću biti zabetoniran tri i po godine u zatvoru, bio kriv ili ne, jer nisam htio da pristanem na saradnju i da potvrdim da su Stanaji koristili kriptovanu komunikaciju – rekao je Perić u sudnici.

Po riječima Ivana Radulovića iz Građanske alijanse, kada je riječ o takozvanoj tužilačkoj torturi, najprije je neophodno razdvojiti dvije stvari koje se u javnoj raspravi kao po pravilu miješaju.

– Naime, jedno je krivica okrivljenog za djelo koje mu se stavlja na teret, a drugo je zakonitost načina na koji je njegov iskaz pribavljen. To su pravno potpuno odvojena pitanja. Osnovanost optužbe ne opravdava eventualnu prinudu prilikom uzimanja iskaza, i obrnuto – sama tvrdnja o prinudi ne dokazuje nečiju nevinost. Činjenica da je neko možda kriv ne čini iskaz pribavljen prinudom nimalo zakonitijim. Zabrana mučenja i nečovječnog postupanja u međunarodnom pravu je apsolutna i ne trpi izuzetke, bez obzira na težinu djela koje se istražuje. Treba biti precizan i terminološki. "Tortura" u užem smislu, kao mučenje, jeste kvalifikovan pojam, a ono na šta se ovi navodi zapravo najčešće odnose potpada pod krivično djelo iznuđivanje iskaza iz člana 166 Krivičnog zakonika, odnosno zlostavljanje iz člana 166a i mučenje iz člana 167. Ta djela su, u kvalifikovanom obliku, propisana upravo za slučaj da ih izvrši službeno lice u vršenju službe – objasnio je Radulović u izjavi za "Dan".

Naglašava da crnogorski procesni okvir na to ima jasan odgovor.

– Zakonik o krivičnom postupku u članu 11 sadrži zabranu nasilja i iznuđivanja priznanja i iskaza i izričito propisuje da se sudska odluka ne može zasnivati na priznanju ili drugoj izjavi pribavljenoj iznuđivanjem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem. Isto pravilo nalazi se i u Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture, u članu 15. Praktična posljedica je jednostavna: odbrana ima pravo da traži izdvajanje takvog iskaza kao nezakonitog dokaza, a sud je dužan da o tome obrazloženo odluči. To se, uostalom, upravo i dešava u predmetima na koje se pozivate, pa je tako u jednom od njih vijeće odbilo predlog da se iskaz dat u tužilaštvu izuzme kao pravno nevaljan dokaz, dok se u drugim predmetima slični prigovori tek cijene. Ovdje je posebno značajna granica koju ste i sami naznačili. Bez obzira na tumačenja samih tužilaca, ali i dijela javnosti, da se dio ovih navoda iznosi taktički, radi olakšanja sopstvenog položaja, to ne znači da svaki takav navod treba unaprijed odbaciti. Mjerilo ne može biti ni jedno ni drugo – ni automatsko vjerovanje okrivljenom, ni automatsko odbacivanje njihovih tvrdnji. Mjerilo je dokaz utvrđen u zakonitom postupku – ističe Radulović.

Ukazuje da pretpostavka nevinosti u ovoj situaciji djeluje na dvije strane.

– Ona štiti okrivljenog dok mu se krivica ne dokaže, ali jednako štiti i tužioca koji je sada predmet ozbiljnih optužbi, jer dok se i te optužbe ne utvrde u propisanom postupku, one ostaju navodi. Javnost je, nažalost, sklona da presuđuje prije vremena, i to u oba smjera, pa zna da osudi okrivljene prije pravosnažnosti presuda, ali i da na osnovu pukih tvrdnji unaprijed prejudicira odgovornost tužilaca. Profesionalan odnos prema ovoj temi podrazumijeva da se držimo isključivo zakona i zakonitosti, a ne utisaka. Shodno svemu navedenom, o "tužilačkoj torturi" se može i mora govoriti onda kada za to postoje ozbiljni navodi, i tada to nije pitanje etikete, nego konkretnog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti i koje povlači obavezu djelotvorne istrage. Jedini ispravan put je zakonit i, što je presudno, transparentan postupak. Što javnost više bude imala uvid u tok ovih predmeta, u mjeri u kojoj je to procesno dopušteno, to će kontrola nad radom i tužilaštva i sudova biti djelotvornija, a prostor za zloupotrebe, sa bilo koje strane, manji – naglasio je Radulović.

Advokat Miloš Vuksanović ne misli da se u posljednje vrijeme uopšte može govoriti o policijskoj ili tužilačkoj torturi kao takvoj.

– Do sada nisam dobio nikakvu primjedbu te vrste, niti sam je prepoznao u narativu onih koji su mi se žalili na bilo koji vid pritiska prilikom hapšenja ili privođenja. Zna se šta predstavlja torturu i ne treba miješati taj pojam sa eventualnim pritiskom od strane tužilaštva ili policije da okrivljeni ispričaju ono što znaju, pa čak i ono što ne znaju, a što bi moglo odgovarati konstrukciji optužbe. Smatram da se prije radi o nepravilnom procesnom postupanju prilikom saslušanja, čime se nesumnjivo čine značajni procesni propusti, koji bi, u krajnjem, trebalo da dovedu do izdvajanja takvih zapisnika kao pravno nevaljanih. Međutim, to je u praksi gotovo uvijek izuzetno teško dokazati, pa takvi zapisnici nastavljaju da egzistiraju u spisima predmeta – kazao je Vuksanović.

Prema njegovim riječima, određeni indikatori, ipak, ostaju nesporni.

– U posljednje vrijeme svjedočimo situacijama u kojima se u krivičnim postupcima neformalno stvaraju svojevrsni "svjedoci saradnici", koji u fazi istrage, bez prisustva branilaca, saopštavaju sve što im je poznato, a nerijetko i ono što im nije poznato ili nije tačno, u vezi sa predmetom, čime dodatno osnažuju optužnicu koja slijedi. Pri tome je riječ o višestruko isplativoj strategiji za optužbu, upravo zato što takvi okrivljeni formalno nikada ne dobiju status svjedoka saradnika, pa samim tim nemaju ni obavezu da se na glavnom pretresu podvrgnu kontradiktornom postupku i odgovaraju na pitanja svih učesnika u krivičnom postupku. Istovremeno, nerijetko im se omogućava i određena procesna privilegija u odnosu na ostale okrivljene, pa tužilaštvo upravo prema njima ne predlaže određivanje pritvora, zadržavajući im, međutim, svojstvo okrivljenog. Time se postiže da njihova procesna korisnost za optužbu traje tokom čitavog postupka, uz epilog da će ono što nisu platili na mostu eventualno platiti na ćupriji, u smislu osuđujuće presude, pa takvo svjedočenje očigledno predstavlja vrlo lukavu i visprenu suvu udicu u fazi istrage, koju, nažalost, mnogi vrlo neiskusno zagrizu – rekao je Vuksanović.